Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2270/05 (V. D.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2270/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 20006. godine, u predmetu broj AP-2270/05, rješavajući apelaciju Velimira Dodika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velimira Dodika podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

461/03 od 25. februara 2005. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-138/02 od 27. marta 2003. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj RS-276/00 od 2. oktobra 2001. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Velimir Dodik (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je, 4. novembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu Vrhovni sud), broj Rev-461/03 od 25. februara 2005. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-

138/02 od 27. marta 2003. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-276/00 od 2. oktobra 2001. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj RS-276/00 od 2. oktobra 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Ž-138/02 od 27. marta 2003. godine, tužbeni zahtjev apelanta je odbačen kao neblagovremen. Apelant je tražio da se utvrdi da je ništavo rješenje ODGP «Krajina» Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 1431 od 10. jula 1992. godine, o prestanku radnog odnosa, da se obaveže tuženi da ga vrati na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi uz isplatu plaća i doprinosa za period od 10. jula 1992. godine, pa do vraćanja na posao i da mu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju svoje odluke, prvostepeni sud navodi da je apelantu radni odnos prestao 30. juna 1992. godine, na osnovu rješenja tuženog, broj 1431 od 10. jula 1992. godine, jer je ispunio uslove za prijevremenu penziju. Osnovni sud dalje ističe da je apelant na navedeno rješenje uložio prigovor 20. decembra 1992. godine, na koji je tuženi odgovorio aktom, broj 1187 od 17. juna 1993. godine, kojeg je apelant primio 21. juna 1993. godine. Također prvostepeni sud ističe da je članom 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, regulisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom ili ako se ne donese odluka o prigovoru radnika u roku od 30 dana od podnošenja prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava.pred nadležnim sudom. Osnovni sud je zaključio da je nastupila zastara potraživanja, budući da je za podnošenje tužbe prošao zakonski rok od 15 dana, koji je prekluzivni i nemože se mjenjati. Na kraju Osnovni sud napominje da je apelant kod tuženog radio na radnom mjestu glavnog poslovođe i obzirom na poslove koje je obavljao bila su mu poznata prava iz radnog odnosa kao i na koji način može tražiti zaštitu istih. Ovakvo stanovište u cjelosti je potvrdio i Okružni sud.

3. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-461/03 od 23. februara 2005. godine, reviziju odbio. U obrazloženu odluke Vrhovni sud navodi da se u konkretnom slučaju blagovremenost tužbe mora cijeniti u odnosu na vrijeme uručenja akta tuženog, broj 1187 od 17. juna 1993. godine, apelantu i u odnosu na ponašanje apelanta tj. da li je mogao, s obzirom na opštepoznata dešavanja u to vrijeme, poduzeti odgovarajuće mjere radi zaštite svojih prava. Naime. ističe dalje Vrhovni sud, odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine, ukinuto je ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti dana 19. juna 1996. godine i od tog dana više nije bilo zapreke da apelant zatraži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, pa je rok od 15 dana za podnošenje tužbe sudu počeo teći od 19. juna 1996. godine. S obzirom da je apelant tužbu podnio 7. avgusta 2000. godine, Vrhovni sud zaključuje da je tužba podnesena po proteku zakonom propisanog roka od 15 dana i da je neblagovremena.

4. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže u čemu vidi povredu navedenih prava, ali iz sadržaja apelacije proizilazi da povredu i jednog i drugog prava apelant vidi u tome što je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-

106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu Osnovnom sud kojom je tražio da se utvrdi da je ništavo rješenje tuženog, broj 1431 od 10. jula 1992. godine, o prestanku radnog odnosa, da se obaveže tuženi da ga vrati na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi uz isplatu plaća i doprinosa za period od 10. jula 1992. godine, pa do vraćanja na posao i da mu nadoknadi troškove postupka. Osnovni sud je rješenjem, broj RS-276/00 od 2. oktobra 2001. godine, odbacio tužbu kao neblagovremanu. Odlučujući po žalbi Okružni sud je rješenjem, broj Ž-138/02 od 27. marta 2003. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-461/03 od 25. februara 2005. godine, reviziju odbio.

8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2270/05 (V. D.) | Sudska praksa | Aktio