Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2350/05 (B. J.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2350/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2350/05, rješavajući apelaciju Branislava Jeremića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Jeremića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž- 165/05 od 17. oktobra 2005. godine, i presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj K-28/05 od 11. jula 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branislav Jeremić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupaju Vukašin Bošković i Vladimir Raosavljević, advokati iz Banja Luke, podnio je, 16. novembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-165/05 od 17. oktobra 2005. godine, i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-28/05 od 11. jula 2005. godine.

2. Apelant je presudom Okružnog suda, broj K-28/05 od 11. jula 2005. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Kž-165/05 od 17. oktobra 2005. godine, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina zbog krivičnog djela ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. Apelantu je izrečena i mjera bezbjednosti obaveznog liječenja od zavisnosti od alkohola i trajaće sve dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da su neprihvatljivi žalbeni navodi apelanta koji se odnose na jedinu spornu i odlučnu činjenicu, a to je psihički odnos apelanta prema izvršenom djelu, koju činjenicu je prvostepeni sud prema apelantu pogrešno utvrdio ne dajući o njoj valjane razloge. Sud dalje navodi da je prvostepeni sud prilikom utvrđivanje ove odlučne činjenice kritičnom ocjenom nalaza i mišljenja vještaka - kliničkog psihiologa i neuropsihijatra kao i drugih raspoloživih dokaza, ispravno zaključio da nije moguće isključiti voljni elemenat apelanta kada je iz revolvera vršio opaljenje metka u ubijenog iz neposredne blizine, uz predhodnu verbalnu prijetnju da će ga ubiti. Prvostepeni sud je pravilno zaključio da su u vrijeme izvršenja dijela sposobnosti apelanta da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima bile očuvane, iako bitno smanjene o čemu je i dao valjane razloge. Nadalje, Vrhovni sud ističe da visok stepen alkoholiziranosti u kojem se apelant nalazio u vrijeme događaja, svakako je na određen način uticalo na njegovo ponašanje ali ni po vještaku neuropsihijatru, ta alkoholiziranost, zajedno sa psihičkim svojstvom ličnosti apelanta, nije mogla do kraja isključiti sposobnost apelanta da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima. Na kraju sud zaključuje da nisu osnovani navodi žalbe o izostanku ocjene protivrječnih dokaza, jer je prvostepeni sud u postupku koji je predhodio donošenju odluke na nesumnjiv način, dokazima objektivne i subjektivne prirode utvrdio činjenično stenje i na isto pravilno primjenio krivični zakon i apelanta oglasio krivim za krivično djelo ubistva iz člana 148. st.1. Krivičnog zakona Republike Srpske. Također, Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud apelantu izrekao gotovo polovinu zakonom zapriječene kazne za predmetno krivično djeklo, pri čemu su u dovoljnoj mjeri došle do izražaja sve olakšavajuće okolnosti koje se stiču na strani apelanta a na koje se prvostepeni sud i pozvao u obrazloženju svoje odluke.

3. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencuija) zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza, bitne povrede krivičnog postupka i krivičnog zakona. Dalje ističe da se navedena povreda ogleda u tome što je oglašen krivim za radnje koje nisu voljne i nemaju karakter krivično pravnih radnji, zato što su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na pogrešnim nalazima i mišljenjima angažovanih vještaka, te da postoji osnov koji isključuje njegovu krivičnu odgovornost. Smatra da drugostepena presuda nije odgovorila na navode žalbe koji se odnose na nepravilnu ocjenu izvedenih dokaza kao i na nepravilnu analizu činjenica koje terete apelanta kao i one koje mu idu u korist i da osporene presude nemaju razloge o bitnim i odlučnim činjenicama. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava

6. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio krivični postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.

7. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza, bitne povrede krivičnog postupka i krivičnog zakona. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

8. Apelant je osporenim presudama pravosnažno osuđen zbog krivičnog dijela ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 49/03, i 108/04) na osam godina zatvora. Ustavni sud zapaža da je među strankama u toku postupka bio sporan psihički odnos apelanta prema učinjenom djelu i da je na tu okolnost prvostepeni sud proveo dokaze, saslušao svjedoke, proveo niz vještačenja po vještacima medicinske struke (neuropsihijatar, psihijatar i psiholog), te nakon ocjene provedenih dokaza izveo zaključak da je stepen alkoholisanosti apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela imao uticaja na njegovu sposobnost da shvati značaj svoga djela a i mogućnost da upravlja svojim postupcima, odnosno da je bio u običnom opitom stanju teškog stepena zbog čega je njegova sposobnost da shvati značaj djela bila bitno smanjena, a i bitno smanjena njegova mogućnost da upravlja svojim postupcima. Redovni sudovi su zaključili da je u vrijeme izvršenja djela, sposobnost apelanta da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima, bila očuvana, iako bitno smanjena. U odnosu na navode apelanta da drugostepeni sud nije odgovorio na navode žalbe koji se odnose na nepravilnu ocjenu izvedenih dokaza kao i na nepravilnu analizu činjenica koje terete apelanta kao i one koje mu idu u prilog prilikom odmjeravanja kazne, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni su u odnosu na pomenute žalbene navode dao dovoljno razloda u obrazloženju osporene odluke. Ustavni sud, također napominje da član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25, 240).

9. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioce advokate, iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka i vještaka i iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. Sud je primjenio određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelant ovu štetu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u svojoj apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navodeje razmatrao Okružni sud.

10. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi bilo potrebnoo meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2350/05 (B. J.) | Sudska praksa | Aktio