Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2378/05 (S. T.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2378/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine u predmetu broj AP-2378/05, rješavajući apelaciju Smaila Turkeša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaila Turkeša podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-947/04 od 13. septembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1033/04 od 19. oktobra 2004. godine, i presude Općinskog suda u Tešnju, broj P-357/03 od 17. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Smail Turkeš (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja, podnio je, 17. novembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-947/04 od 13. septembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1033/04 od 19. oktobra 2004. godine, i presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-357/03 od 17. juna 2004. godine.

2. Apelant je tužbom kod Općinskog suda tražio da se ponište rješenja Općine Tešanj o prestanku radnog odnosa (u daljnjem tekstu:tuženi), broj 02-34.1.41/02 od 30. aprila 2002. godine, i broj 02- 34-1170/02 od 8. maja 2002. godine, kao nezakonita i da se obaveže tuženi da ga vrati na posao i rasporedi na poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, te da mu isplati na ime naknade plaće mjesečno po 300,00 KM i to počev od 1. maja 2002. godine pa do povratka na posao, sa zakonskom kamatom i da mu uplati doprinosi i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud je presudom, broj P-357/03 od 17. juna 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1033/04 od 19. oktobra 2004. godine, odbio u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta.

4. Obrazlažući presudu Općinski sud navodi da je među strankama nesporno da je apelant bio u radnom odnosu kod tužnog na određeno vrijeme u periodu od 1. oktobra 1995. godine, pa sve do 5. maja 2002. godine, tj. ukupno 6 godina i 7 mjeseci. Općinski sud dalje navodi da je članom 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Fedracije BiH propisano da se ovim zakonom uređuju osnovna prava, obaveze, odgovornost i plaće službenika organa uprave u Federaciji BiH, dok je članom 7. istog zakona propisano da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Međutim, ističe dalje Općinski sud, navedenim zakonom nije u potpunosti uređen institut radnog odnosa na određeno vrijeme, konkretno nije uređena mogućnost prerastanja radnog odnosa iz određenog u neodređeno vrijeme, pa pošto ova mogućnost nije određena posebnim zakonom primjenjivat će se odredbe Zakona o radu kao opšteg zakona kojim je uređena mogućnost prerastanja radnog odnosa na određeno u radni odnos na neodređeno vrijeme.

5. Sud dalje navodi da je članom 16. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, a kojim je izmjenjena odredba člana 19. Zakona o radu, propisano da ako je uposlenik izričito ili prećutno obnovio ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem odnosno izričito ili prećutno sklopi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme za razdoblje duže od dvije godine bez prekida, takav ugovor će se smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Također, ističe dalje Općinski sud Zakon se primjenjuje od dana stupanja na snagu te se period od dvije godine računa na ubuduće od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o radu tj. od 7. septembra 2000 godine, jer je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu objavljen u «Službenim novinama Federacije BiH», broj 32/00 od 30. avgusta 2000. godine, a stupio je na snagu 7. septembra 2000. godine. S obzirom da od 7. septembra 2000. godine do dana prestanka radnog odnosa apelanta (5. maj 2002. godine) nije protekao rok od dvije godine to apelantu, zaključuje Općinski sud, nije prerastao radni odnos iz određenog u neodređeno vrijeme. Na kraju Općinski sud navodi da je apelant u radni odnos primljen na određeno vrijeme do 5. maja 2002. godine, a tokom postupka je utvrđeno da njegov radni odnos na određeno vrijeme nije prerastao u radni odnos na neoodređeno vrijeme te je valjalo apelanta odbiti sa tužbenim zahtjevom.

6. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-947/04 od 13. septembra 2005. godine, reviziju apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju odluke Vrhovni sud ističe da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta jer nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 19. stav 4. Zakona o radu, da uzastopni ugovori o radu, koje je apelant zaključivao sa tuženim u periodu od 1. oktobra 1995. godine do 5. maja 2002. godine, na određeno vrijeme prerastu u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Vrhovni sud također navodi da su irelevantni prigovori apelanta da je on kod tuženog radio 6 godina i 7 mjeseci po ugovorima o radu na određeno vrijeme i da su to bili poslovi trajnog karaktera. Ako su to bili poslovi trajnog karaktera, ističe Vrhovni sud i rješenja o prijemu apelanta u radni odnos na određeno vrijeme donesena su suprotno odredbama Zakona o radnim odnosima, te je apelant onda trebao osporavati valjanost i zakonitost takvih rješenja, a on to nije činio, tako da su sva ta rješenja pravosnažna i konačna.

7. Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija). kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je do povrede navedenog prava došlo iz razloga što su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je on zasnovao radni odnos na određeno vrijeme kod tuženog, a ne na neodređeno vrijeme te pogrešno primjenili materijalno pravo. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i poništi osporene odluke te predmet vrati na ponovno suđenje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi, Odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u svojoj apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji protiv presude Kantonalnog suda, a koje navode su razmatrali i Kantonalni i Vrhovni sud.

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi u tri instance dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Redovni sudovi su dovoljno jasno i precizno obrazložili zašto se apelanov rad kod tuženog ne može smatrati radnim odnosom na neodređeno vrijeme. U obrazloženju presude, Okružni sud navodi «[...]Ne mogu se prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi tužioca da je tužiocu radni odnos na određeno vrije prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme s obzirom da ta mogućnost nije postojala sve do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, gdje je u članu 16 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu izmjenjen član 19 Zakona o radu, gdje je novim stavom 4 propisano da ako uposlenik izričito ili prečutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem odnosno isto ili prečutno sklopi s istim poslodavateljem uzastopno ugovore o radu na određeno vrijeme za razdoblje duže od dvije godine bez prekida, takav ugovor o radu smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako Kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno, zbog čega sve do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu tj. od 7. septembra 2000 godine nije mogao ni teči rok duži od 2 godine koji je potreban da bi Ugovor o radu na određeno vrijeme prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. [...]» Pored toga, Vrhovni sud u svojoj odluci ističe: «Nisu nižestepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta jer i po mišljenju ovog suda nisu ispunjeni uslovi iz čklana 19 stav 4 Zakona o radu, da uzastopni ugovori o radu, koje je tužitelj zaključivao sa tuženim u periodu od 1. oktobra 1995. godine do 5. maja 2002. godine na određeno vrijeme, prerastu u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.». Na osnovu izloženog budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povrede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se također žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije ne navodeći u čemu vidi povredu navedenog prava. Član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, već u odnosu na jedno od prava garantranih Evropskom konvencijom. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da su navodi apelanta u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud smatra i ovaj navod apelanta očigledno (prima facie) neosnovanim.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2378/05 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio