Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2415/05 (H. S.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2415/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2415/05, rješavajući apelaciju Hajrudina Suljića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav. 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Suljića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj, Gž-1363/04 od 27. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Suljić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lukavca, kojeg zastupa Sulejman Hasanović advokat iz Lukavca, podnio je, 24. novembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1363/04 od 27. septembra 2005. godine.

2. Po tužbi apelanta protiv Rudnika krečnjaka «Vijenac» D.O.O. Lukavac (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), donio je presudu, broj P-963/04 od 16. jula 2004. godine, kojom je poništio odluku tuženog o otkazu ugovora o radu, broj 01-05-1554/03 od 24. marta 2003. godin, te naložio tuženom da apelanta vrati na posao i rasporedi na odgovarajuće radno mjesto u skladu sa njegovom stručnom spremom i radnim iskustvom, uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa počev od 21. marta 2003. godine, pa sve do povratka na posao, da mu isplati neisplaćene plaće sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Kantonalni sud je u postupku po žalbi na navedenu prvostepenu presudu, donio presudu, broj Gž-1363/04 od 27. septembra 2005. godine, kojom je žalbu uvažio, osporenu presudu preinačio tako što je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju svoje presude, Kantonalni sud je istakao da je nakon održane sjednice vijeća ocjenio da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio kada je tuženi saznao za činjenicu zbog koje se apelantu daje otkaz ugovora o radu i da shodno tome ne stoji zaključak prvostepenog suda da je tužena propustila prekluzivni rok od 15 dana u kome se može otkazati ugovor o radu, te da je pogrešno ocjenjen nalaz vještaka ekonomske struke. Kantonalni sud navodi da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja odlučeno da se u smislu člana 217. stav 2 Zakona o parničnom postupku, ponovo pred drugostepenim sudom izvedu već izvedeni dokazi. Ovaj sud ističe da je odlukom Upravnog odbora tužene imenovana Komisija sa zadatkom da utvrdi stepen odgovornosti apelanta u vezi sa zaključenjem ugovora sa «Brown- Rottom», «Invest Brčko Distrikt» A.D. Brčko i «Rudarinvest» Banovići, te da je zapisnikom Komisije od 10. marta 2003. godine, utvrđeno da postoji odgovornost apelanta za zaključenje štetnih ugovora. Iz provedenih dokaza Kantonalni sud je zaključio da je Komisija dostavila zapisnik nadležnoj službi 17. marta 2003. godine, dok je Upravni odbor tužene 24. marta 2003. godine, donio odluku o otkazu ugovora o radu. Ovaj sud ističe da je na osnovu zapisnika Komisije od 10. marta 2003. godine, kojim je utvrđena odgovornost apelanta za zaključenje štetnih ugovora i koji je dostavljen nadležnoj službi tužene 17. marta 2003. godine, utvrđeno da je Upravni odbor tužene odluku o otkazu ugovora o radu donio u prekluzivnom roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.

4. Ovaj sud dalje ističe da je prihvatio nalaz vještaka ekonomske struke Fehima Aganovića prema kojem je zaključeni ugovor sa «Brown-Rottom» štetan za tuženog i da je isti potpisan uz znanje i odobrenje apelanta. Također je ovaj sud zaključio da je i ugovor koji je zaključio apelant sa «Invest Brčko Distrikt» štetan za tuženog jer ekonomski interes tužene nije da zaključenim ugovorom ostvari gubitak prodajom svojih proizvoda već prihvatljivu dobit, što je u konketnoom slučaju izostalo. Na kraju, sud navodi na nema sumnje da su zaključeni štetni ugovori kojima je ostvaren gubitak od 93.012,83 KM te je po ocjeni ovog suda tužena dokazala postojanje razloga za otkaz. Kantonalni sud zaključuje da je prvostepeni sud na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primjenio materijalno pravo, te je žalbu uvažio i na osnovu drugačije utvrđenog činjeničnog stanja, nego što je u prvostepenoj presudi, preinačio prvostepenu presudu i primjenom relevantnog materijalnog prava odbio u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta.

5. Apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije u pogledu prava na rad iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Po mišljenju apelanta pobijana odluka Kantonalnog suda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i zbog toga se ne može ispitati, s obzirom da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje od strane prvostepenog suda, Kantonalni sud izveo suprotan zaključak te preinačio presudu, ne dajući valjane razloge i ne cijeneći niti jedan drugi dokaz izveden pred prvostepenim sudom sem nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Apelant također smatra da je Kantonalni sud povrjedio i pravo na mirno uživanje imovine i pravo na zabranu diskriminacije u pogledu prava na rad. Diskriminatorski odnos apelant vidi u tome što tužena za svo vrijeme svog poslovanja pa i danas vrši prodaju kamena pojedinim kupcima neuporedivo niže od cjena u cjenovniku, te se nameće zaključak da su postojali neki sasvim drugi razlozi zbog kojih mu je otkazan ugovor o radu, a ne cjena.

6. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da su navodi apelanta neosnovani i da nisu povrijeđena prava navedena u apelaciji. Kantonalni sud polazi od toga da je na osnovu održane rasprave i ponovnim izvođenjem relevantnih dokaza utvrdio drugačije činjenično stanje nego ono što je u prvostepenoj presudi, te je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev apelanta. Predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

7. U odgovoru na apelaciju tuženi navodi da je odluka Kantonalnog suda pravilna na zakonu zasnovana i pravedna, jer je tuženi putem svojih organa upravljanja štitio svoju imovinu na način koji je u skladu sa odredbama Zakona o radu. Tuženi napominje da je i prvostepeni sud došao do zaključka da je ugovor zaključen sa američkom firmom štetan ali je odluka o prestanku radnog odnosa poništena jer je prvostepeni sud bio mišljenja da nije ispoštovan rok od 15 dana za izricanje mjere prastanka radnog odnosa, što je ispravio drugostepeni sud u svojoj odluci. Predlaže da se apelacija odbije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

12. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem je donesena osporena presuda, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja navedenih prava. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koje se poziva dovoljno potkrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.

13. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što odluka Kantonalnog suda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i zbog toga se ne može ispitati, s obzirom da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje od strane prvostepenog suda Kantonalni sud izveo suprotan zaključak, te preinačio presudu, ne dajući valjane razloge i ne cijeneći niti jedan drugi dokaz izveden pred prvostepenim sudom, sem nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

14. Apelant je, nakon što mu je Odlukom tuženog otkazan ugovor o radu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima u dvostepenskom sudskom postupku. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi tuženog u smislu člana 217. stav 2 Zakona o parničnom postupku, a radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja zakazao raspravu i ponovo izveo neke od već izvedenih dokaza. Nakon provedenog postupka utvrđeno je da je apelant počinio težu povredu radne obaveze jer je postojala odgovornost apelanta za zaključenje štetnih ugovora kojom prilikom je ostvaren ukupan gubitak od 93.012,83 KM, te je tužena dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu iz člana 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH»,br.32/00). Također je utvrđeno da je odlukom Upravnog odbora tuženog imenovana Komisija sa zadatkom da utvrdi stepen odgovornosti apelanta, a u vezi sa zaključenim ugovorima te je utvrđeno da je navedena Komisija tuženog dostavila zapisnik nadležnoj službi 17. marta 2003. godine, a Upravni odbor tužene je, 24. marta 2003. godine, donio odluku o otkazu ugovora o radu. Članom 89. Zakona o radu je propisano da se ugovor o radu može otkazati u roku od od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog kojih se daje otkaz, pa je Kantonalni sud izveo zaključak da tužena nije propustila prekluzivni rok od 15 dana u kojem se može otkazati ugovor o radu.

15. U vezi sa navodima apelanta da odluka Kantonalnog suda ne daje valjane razloge za svoje odlučenje i da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Međutim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u svojoj odluci dao detaljno obrazloženje svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza pred drugostepenim sudom – saslušanjem svjedoka, vještačenjem po vještaku ekonomske struke, te na osnovu istih utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je utvrđeno u prvostepenoj presudi, te na tako utvrđeno činjenično stanje primjenio materijalno pravo, izveo zaključak da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan, i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom. Stoga, Ustavni sud smatra da je naveo dovoljno razloga zbog kojih je odlučio da preinači prvostepenu presudu, te da njihov obim i kvalitet ne dovode u pitanje pravičnost suđenja. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je sud propustio obrazložiti osporenu presudu ili da je to obrazloženje proizvoljno, a naročito da je proizvoljno primijenjen materijalni propis. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

16. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

17. U odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ističe da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

18. U konkretnom slučaju, apelant se nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, već se suština apelantovih navoda o kršenju prava na imovinu zasniva na nezadovoljstvu presudom Kantonalnog suda. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegov navod o kršenju prava na imovinu zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

19. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, obzirom da se apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu sastoje samo u tvrdnjama da nije zadovoljan osporenom presudom, bez bilo kakvih dokaza kojima se potkrepljuju takvi navodi. Ustavni sud naglašava da član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Pored navedenog, apelant se žali da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na zabranu diskriminacije u pogledu prava na rad iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. zagarantovano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

21. U konkretnom slučaju apelant navodi da je diskriminisan u uživanju prava na rad. Diskriminatorski odnos apelant vidi u tome što tužena za svo vrijeme svog poslovanja pa i danas vrši prodaju kamena pojedinim kupcima neuporedivo niže od cjena u cjenovniku, te se nameće zaključak da su postojali neki sasvim drugi razlozi zbog kojih mu je otkazan ugovor o radu, a ne cijena.

22. Ustavni sud konstatuje da apelant osim svojih paušalnih navoda Ustavnom sudu ne dostavlja niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant u predmetnom postupku bio diskriminisan u odnosu na druge koji su se nalazili u istoj situaciji kao i apelant. Navedeno Ustavni sud ne može zaključiti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju u vezi sa predmetnim sudskim postupkom.

23. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na nedisriminaciju iz člana II/4. u vezi sa povredom prava na rad apelanata, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa povredom prava na rad očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Na osnovu izloženog, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju u vezi prava na rad, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani, te je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2415/05 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio