Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2467/05 (N. N.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2467/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2467/05, rješavajući apelaciju Nenada Novakovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Novakovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj U- 313/04 od 26. oktobra 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Novaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je, 5. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu. Okružni sud), broj U-313/04 od 26. oktobra 2005. godine.

2. Apelant je kod Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu. Ministarstvo odbrane),VP 1050 Banja Luka, bio zaposlen kao vojnik po ugovoru od 1. februara 1997. godine.

3. Apelant je sa Ministarstvom odbrane, 30. aprila 2004. godine, zaključio Sporazum broj 8/1- 01-126-12-2036/04 o prestanku profesionalne vojne službe - radnog odnosa u Vojsci Republike Srpske. U sporazumu je navedeno da apelantu prestaje profesionalna vojna služba - radni odnos u Ministarstvu odbrane i da se razrješava dužnosti sa danom 30. april 2004. godine. Ministarstvo odbrane se obavezalo da će apelantu na ime prestanka službe isplatiti otpremninu u jednokratnom iznosu od 2.000,00 KM u skladu sa Programom zbrinjavanja otpuštenih lica iz sistema odbrane Republike Srpske.

4. Naredbom Komandanta 1. Korpusa Vojske Republike Srpske, broj 07/1/3-43/1 od 17. maja 2004. godine, apelantu je prestala profesionalna vojna služba primjenom kriterija utvrđenih Programom o zbrinjavanju otpuštenih lica iz sistema odbrane Republike Srpske, te je utvrđeno da je apelant lice za čijim je radom prestala potreba u Vojsci Republike Srpske

5. Postupajući po navedenoj naredbi, nadležni starješina VP 1050 Banja Luka donio je rješenje, broj 07/1/4-126/1 od 17. maja 2004. godine, o razrješenju apelanta od profesionalne vojne službe.

6. Odlučujućii o izjavljenoj žalbi na navedeno rješenje, Komanda 1. Divizije «R» - Komisija za rješavanje prigovora od strane PVL i RuV (u daljnjem tekstu: Komandna divizija), Int broj 06/2- 37 od 29. jula 2004. godine, odbila je žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdila prvostepeno rješenje.

7. Apelant je tužbom pred Okružnim sudom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Komandne divizije, Int broj 06/2-37 od 29. jula 2004. godine, koji je presudom, broj U-313/04 od 26. oktobra 2005. godine, tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.

8. U obrazloženju presude Okružni sud ističe da je odredbom čl. 90. st. 3. Zakona o vojsci («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 31/96) propisano da profesionalnom vojniku primljenom u službu na određeno vrijeme služba u vojsci može prestati i po sporazumu. Kantonalni sud dalje navodi da je apelant sa tuženim zaključio Sporazum o prestanku profesionalne vojne službe u kojem je navedeno da apelantu prestaje dužnost sa 30. aprilom 2004. godine, te da su mu isplaćene sve plate ostvarene do dana razrješenja od dužnosti kao i otpremnina u iznosu od 2.000,00 KM, što ukazuje da je apelant dobrovoljno prihvatio da mu prestane profesionlna vojna služba. Također sud navodi da okolnost što se u vrijeme zaključenja sporazuma apelant nalazio na bolovanju nema uticaja na pravilnost donesene odluke jer je apelant po svojoj volji odlučio da mu prestane profesionalna vojna služba, a u tom pravcu zakon ne poznaje nikakva ograničenja za dobrovoljni prestanak radnog odnosa, već samo kada poslodavac mimo volje radnika otkaže ugovor o radu ili donese odluku o prestanku službe. Na kraju, sud zaključuje da je tuženi organ na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenili materijalno pravo.

9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencuija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. Apelant smatra da je do prekida radnog odnosa došlo greškom jer je u momentu pestanka radnog odnosa bio na bolovanju. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporenu presudu..

10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava

12. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio upravni postupak i upravni spor u kojem je apelant učestvovao i u kojem je donesena osporena odluka, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.

13. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

14. Apelant je, nakon što je razrješen od profesionalne vojne službe, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima u dvostepenskom upravnom postupku i u postupku po tužbi apelanta pred upravnim sudom. Ustavni sud ukazuje da su organi uprave i redovni sud proveli upravni postupak i upravni spor, utvrdili činjenice i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili žalbu i tužbu apelanta kao neosnovanu. Ustavni sud zapaža da je apelant potpisao Sporazum o prestanku profesionalne vojne službe - radnog odnosa u Vojsci Republike Srpske i da je razriješen dužnosti 30. aprila 2004. godine. Nakon potpisivanja sporazuma Naredbom Komandanta 1. Korpusa Vojske Republike Srpske, broj 07/1/3-43/1 od 17. maja 2004. godine, apelantu je prestala profesionalna vojna služba primjenom kriterija utvrđenih Programom o zbrinjavanju otpuštenih lica iz sistema odbrane Republike Srpske, te je nadležni starješina VP 1050 Banja Luka donio rješenje broj 07/1/4-126/1 od 17. maja 2004. godine, kojim je razriješen profesionalne vojne službe.

15. Organ uprave i redovni sud su utvrdili da je apelant zaključio sa Ministarstvom odbrane Sporazum, broj 8/1-01-126-12-2036/04 o prestanku profesionalne vojne službe i da mu dužnost prestaje 30. aprila 2004. godine, da su mu isplaćene sve plaće ostvarene do dana razriješenja i otpremnina u iznosu od 2.000,00 KM, dakle da je dobrovoljno prihvatio da mu prestane profesionalna vojna služba. Također je utvrđeno da okolnost što je apelant u vrijeme zaključenja sporazuma bio na bolovanju nije od uticaja jer je apelant po svojoj volji odlučio da mu prestane profesionalna vojna služba. Organ uprave i redovni sud su zaključili da se u konkretnoj situaciji na apelanta, može primjeni član 90 st. 3 Zakona o vojsi, prema kojem: «profesionalnom vojniku primljenom u službu u Vojsci na određeno vrijeme služba u Vojsci može prestati i po sporazumu».

16. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, osporena odluka je dovoljno jasno obrazložena, a Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi bilo potrebnoo meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

17. U odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ističe da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61)

18. U konkretnom slučaju, apelant se nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se suština apelantovih navoda o kršenju prava na imovinu zasniva na nezadovoljstvu presudom Okružnog suda. Ustavni sud naglašava da je u svojoj odluci AP-186/03 od 29. septembra 2004. godine, odbio kao neosnovanu apelaciju u kojoj se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se navedena praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant, također nije pozvao ni na jedan od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, obzirom da se apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu sastoje samo u tvrdnjama da nije zadovoljan osporenom presudom. Ustavni sud naglašava da član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2467/05 (N. N.) | Sudska praksa | Aktio