Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1606/05 (P. P.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1606/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Valerija Galić i Miodrag Simović, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1606/05, rješavajući apelaciju Petra Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Pavlovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-931/04 od 9. juna 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-345/04 od 14. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Lazar Vojinović, advokat iz Zenice, podnio je 2. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-931/04 od 9. juna 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-345/04 od 14. jula 2004. godine.
2. Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom, broj P-1111/00 od 13. oktobra 2003. godine, u postupku po apelantovoj tužbi radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i isplate naknade, poništio rješenje tuženog Instituta za ocjenjivanje radne sposobnosti u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 01-18/6 od 2. februara 1995. godine kao nezakonito i obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 21.231,10 KM. Apelant je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo da se tuženi obaveže da apelanta rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavljao do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa. U obrazloženju presude je navedeno da je rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa od 2. februara 1995. godine doneseno na osnovu člana 15. Zakona o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list RBiH“, broj 21/92), a zbog neopravdanog javljanja na posao duže od 20 dana. U postupku je bila sporna činjenica da li je bilo valjano rješenje, broj 01-112/04 od 6. decembra 1994. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje), s obzirom da se radilo o faks dokumentu, kojim je apelantu odobreno odsustvovanje sa posla u trajanju do godinu dana. Apelant nije dobio od tuženog original spornog rješenja jer je, po njegovim navodima to bilo nemoguće zbog ratnih okolnosti i nemogućnosti normalne komunikacije između tuženog i Poslovne jedinice Zenica u kojoj je radio apelant. Na temelju provedenih dokaza, i to grafološkog vještačenja i saslušanja svjedoka, Općinski sud je zaključio da sporno rješenje potiče od tuženog, s obzirom na nalaz vještaka da je sporno rješenje kucano istom pisaćom mašinom kao i ranije rješenje kojim je apelantu odobren kraći boravak van BiH, a čiju valjanost tuženi nije osporio te da je na njemu isti otisak pečata. Općinski sud je zaključio da posljedice činjenice da nije utvrđeno ko je potpisao sporno rješenje, te da li je eventualno bilo zloupotrebe ovlaštenja kod tuženog ne može snositi apelant i da je te činjenice trebao utvrđivati tuženi. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio uspostavu radnog odnosa je odbijen kao neosnovan jer je utvrđeno da je apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca 31. januara 1998. godine i da je još uvijek u radnom odnosu. Tuženi je protiv presude izjavio žalbu Kantonalnom sudu.
3. Kantonalni sud je presudom, broj Gž-345/04 od 14. jula 2004. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Rev-931/04 od 9. juna 2005. godine, uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom, a presuda je potvrđena u dijelu u kojem je odbijen dio tužbenog zahtjeva upravljenog na obavezivanje tuženog da apelanta rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavljao do donošenja pobijanog rješenja. I Kantonalni sud i Vrhovni sud su zaključili da dokazi izvedeni kod prvostepenog suda nisu davali osnova za utvrđenje da je apelant dokazao činjenicu da mu je tuženi odobrio odsustvo sa posla u trajanju do godinu dana sa početkom korištenja odsustva počev od decembra 1994. godine i da je imao odobreno odsustvo u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa. U presudama je zaključeno da činjenice utvrđene grafološkim vještačenjem, i to da je faks dokument spornog rješenja otkucan istom pisaćom mašinom kao i nesporno rješenje o odsustvu i da je stavljeni pečat tuženog istovjetan na oba rješenja, nema značenje da je tuženi odobrio tužitelju odsustvovanje sa posla. Nadalje je navedeno u presudama da bi sporno rješenje imalo svojstvo rješenja iz odredbe člana 23. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, a da prema odredbi člana 33. tog zakona radnik ima pravo na dopust s rada i tu odluku donosi poslovodni organ ili radnik sa posebim ovlaštenjima i odgovornostima. Kako je u prvostepenom postupku utvrđeno da je jedino ovlaštenje za donošenje takve odluke imala S.R. kao zamjenik direktora, s obzirom da je tadašnji direktor napustio tuženog, a da ona nije donijela sporno rješenje, po mišljenju redovnih sudova apelant nije dokazao postojanje spornog rješenja.
4. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu pravilno ocijenili dokaze provedene u toku postupka pred prvostepenim sudom. Po apelantovom mišljenju u toku postupka je dokazano da apelant nije neopravdano odsustvovao sa posla više od 20 dana, jer je odsustvo bilo odobreno spornim rješenjem za koje je vještačenje pokazalo da je valjano. Apelant je naveo i to da je u postupku pretrpio diskriminaciju po osnovu nacionalne pripadnosti te da je zbog toga došlo do povrede njegovog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant osporava način na koji su Kantonalni sud i Vrhovni sud ocijenili dokaze u toku parničnog postupka koji su provedeni na oklonost utvrđivanja valjanosti spornog rješenja kojim je apelantu odobreno odsustvo sa posla. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
8. Općinski sud je donio presudu u korist apelanta na temelju činjenica koje je utvrdio nakon provedenog dokaznog postupka u okviru kojeg je izvršio vještačenje po vještaku grafologu i saslušanje svjedoka na okolnost valjanosti spornog rješenja. Taj je sud dao ocjenu provednih dokaza za koju su Kantonalni sud i Vrhovni sud zaključili da nije bila pravilna. I Kantonalni sud i Vrhovni sud su, u svojim presudama, za taj svoj zaključak dali iscrpna obrazloženja. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
9. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije očigledno (prima facie) neosnovani jer su paušalni i nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima.
10. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda navedenih ustavnih prava, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje tih ustavnih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović