Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1727/05 (Z. R.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1727/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1727/05, rješavajući apelaciju Zule Ribić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zule Ribić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.1806/04 od 26.
maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zula Ribić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca, koju zastupa Vinka Gutić, advokatica iz Lukavca, podnijela je 17. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž.1806/04 od 26. maja 2005. godine.
2. Općinski sud u Tuzli je presudom, broj P-620/04 od 4. oktobra 2004. godine, odbio tužbeni zahtjev tužiteljice Z.K. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv OŠ „Lukavac Mjesto“ Lukavac kao prvotužene (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelantice, u kojem je traženo poništenje rješenja prvotužene, broj 49/98 od 6. februara 1998. godine, o dodjeli na korištenje apelantici stana u Lukavcu u Ulici 13 septembar broj 17. (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da je apelantica dužna priznati i dosljedno tome trpjeti posljedice poništenja predmetnog rješenja. Tužbeni zahjev je odbijen uz obrazloženje da tužiteljica u postupku dodjele spornog stana nije prethodno tražila zaštitu pred nadležnim organom prvotužene, u smislu člana 83. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je predviđao da zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti radnik ako prethodno nije tražio zaštitu pred nadležnim organom u organizaciji. Naime, kako je utvrđeno u postupku, tužiteljica nije kod prvotužene osporavala rješenje o dodjeli spornog stana, niti rang listu na temelju kojeg je doneseno to rješenje. Općinski sud je naveo i da se ne mogu prihvatiti tužiteljicini navodi da je tužbeni zahtjev osnovan jer ona ima pravni interes da traži poništenje rješenja o dodjeli spornog stana s obzirom da je prvotužena raspolagala stanom suprotno Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), jer tužiteljica nije dokazala da ima pravni interes u odnosu na sporni stan. U postupku je, između ostalog, izvršen uvid u apelanticinu izjavu kojom ona odustaje od zahtjeva za povrat stana u u kojem je živjela prije rata u Smolućoj. Tužiteljica je protiv presude uložila žalbu Kantonalnom sudu.
3. Kantonalni sud je presudom, broj Gž.1806/04 od 26. maja 2005. godine, uvažio tužiteljicinu žalbu i preinačio presudu Općinskog suda tako da je usvojio njen tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude je navedeno da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je sporni stan dodijeljen apelantici na trajno korištenje rješenjem o dodjeli stana od 6. februara 1998. godine i da je apelantica zaključila ugovor o korištenju stana 27. juna 2000. godine. Nadalje je navedeno da je apelantici isti stan dodijeljen na privremeno korištenje kao alternativni smještaj rješenjima organa uprave za stambena pitanja Općine Lukavac od 9. januara i 8. novembra 2001. godine i 17. maja 2002. godine. Kantonalni su je zaključio da je kod takvog utvrđenja stvari pogrešno shvatanje prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu kao i da tužiteljica nije dokazala svoj pravni interes za osporavanje rješenja o dodjeli spornog stana. Naime, kako je obrazloženo u presudi, u konkretnom slučaju se primjenjuju imovinski propisi jer se radilo o napuštenom stanu čiji je predratni nosilac stanarskog prava umrla [pogrešno je navedeno u presudi da je stanarsko pravo ranije nositeljice prestalo jer ona nije podnijela zahtjev za povrat stana]. Shodno tome, nadalje je navedeno u presudi, sa spornim stanom je, u smislu člana 18.d Zakona o prestanku primjene, mogao da raspolaže, u svrhu alternativnog smještaja, samo organ uprave Općine Lukavac nadležan za stambene poslove a ne i nosilac prava raspolaganja na stanu odnosno prvotužena. Kantonalni sud je zaključio da je rješenje o dodjeli spornog stana apelantici ništavo u smislu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene („Službene novine Federacije BiH“, broj 18/99) koji propisuje da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u ovom periodu prestaje da važi, a da će se osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje po tom članu, smatrati privremenim korisnikom. Zaključeno je, da je, u smislu prethodne odredbe, rješenje o dodjeli spornog stana ništavo, a kako se na ništavost može pozvati svako zainteresovano lice, tužiteljica je aktivno legitimisana da traži utvrđenje ništavosti.
4. Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koja se sastoji u pogrešnoj primjeni Zakona o parničnom postupku od strane Kantonalnog suda. Po mišljenju apelantice Kantonalni sud nije dao obrazloženje zašto smatra da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo. Također, kako je još navedeno u apelaciji, Kantonalni sud je zanemario činjenicu da se apelantica ima smatrati privremenim korisnikom predmetnog stana i da joj pripada pravo na nadovjeru ugovora o korištenju spornog stana, a da tužiteljica ne može ostvariti pravo na spornom stanu jer više nije uposlenik prvotužene s obzirom da je otišla u starosnu penziju.
5. Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer nije u mogućnosti da se vrati u službeni stan u kojem je živjela do 1991. godine jer je zgrada obnovljena i promjenjena je namjena zgrade i ista sada predstavlja objekat za vojne potrebe te da bi bilo opravdano da joj stambeni organ dodijeli sporni stan na privremeno korištenje i da joj pripada pravo na nadovjeru ugovora. Pored toga, apelantica smatra i da je povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na osporenu presudu čije donošenje nije predstavljalo opravdanu mjeru niti je ta mjera bila u javnom interesu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ispitujući apelanticin navod da Kantonalni sud nije obrazložio zaključak o pogrešnoj primjeni materijalnog zakona od strane Općinskog suda, Ustavni sud je utvrdio da je Kantonalni sud dao obrazloženje zbog čega smatra pogrešnim primjenu materijalnog zakona od strane Općinskog suda, i u tom obrazloženju je ukazao na relevantne zakonske odredbe. Također, ne stoje ni apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje jer je Kantonalni sud navodno zanemario da se ona ima smatrati privremenim korisnikom i da joj pripada pravo na nadovjeru ugovora o korištenju spornog stana, smatra. Naime, Kantonalni sud se nije ni bavio pitanjem apelanticinog prava privremenog korištenja stana, jer se kretao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva u kojem je zatraženo poništenje ugovora o korištenju spornog stana. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
9. U vezi sa apelanticinim navodima po povredi njenog prava na dom Ustavni sud ukazuje na princip po kojem je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti sa njihovim pravima garantiranim članom 8. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, str. 56 stav 31). Primjenjujući član 8. Evropske konvencije potrebno je utvrditi da li sporni stan predstavlja apelanticin dom, da li je mješanje bilo u skladu sa zakonom, i da li je bilo neophodno u postizanju jednog od legitimnih ciljeva tog člana. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara “pritiscima društvenih potreba” i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi presudu, Evropskog suda za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
10. S obzirom na usvojeni stav Ustavnog suda prema kojem je „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije mjesto gdje neka osoba živi trajno i gdje obavlja svoje uobičajne aktivnosti, te da se radi o „faktičkoj“ kategoriji čije se postojanje cijeni od slučaja do slučaja (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-323/03 od 17. decembra 2004. godine) sporni stan se može smatrati apelanticinim domom. Mješanje u to apelanticino pravo je bilo u skladu sa zakonom s obzirom na prethodni zaključak Ustavnog suda u vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje. Cilj donošenja osporene presude bio je dosljedna primjena imovinskih zakona čijim odredbama je svim nosiocima stanarskih prava pod jednakim zakonskim uslovima pružena mogućnost povrata stanova, i propisana su prava privremenih korisnika na stanovima koje koriste na temelju odgovarajućih rješenja. Osporenom presudom je poništeno apelanticino rješenje o trajnom korištenju spornog stana jer je to rješenje ex lege bilo ništavo i Kantonalni sud se nije bavio njenim statusom privremenog korisnika jer to i nije bilo u nadležnosti suda. S obzirom na navedeno, može se zaključiti da mješanjem u apelanticino pravo na dom nije narušena proporcionalnost između njenog interesa da nastavi koristiti sporni stan i legitimnog interesa dosljedne primjene imovinskih zakona. Ustavni sud, shodno navedenom, zaključuje, da su očigledno neosnovani i ovi apelanticini navodi.
11. Imajući u vidu zaključake Ustavnog suda o povredi apelanticinog prava na pravično suđenje i prava na dom Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o povredi njenog prava na imovinu očigledno neosnovani.
12. Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje tih ustavnih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju,, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović