Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1789/05 (M. V.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1789/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Valerija Galić i Miodrag Simović, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1789/05, rješavajući apelaciju Miroslava Vještice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Vještice, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, br. KV-155/05 od 19. jula 2005. godine i KPP-03/05 od 28. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Vještica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banja Luke, podnio je 24. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), br. KV-155/05 od 19. jula 2005. godine i KPP-03/05 od 28. juna 2005. godine.
2. Sud BiH, je rješenjem, broj KPP-03/05 od 28. juna 2005. godine, odredio naknadu troškova apelantovom advokatu, kao branitelju po službenoj dužnosti, u iznosu od 3898,5 KM i naložio isplatu navedenog iznosa putem banke. U rješenju je navedeno da je apelantov advokat podnio zahtjev prema Tarifi o nagradama i naknadama za rad advokata u Federaciji Bose i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 22/04), međutim kako je pred tim sudom u primjeni Advokatska tarifa iz 2002. godine troškovi su obračunati u skladu sa tarifom koja se primjenjuje u tom sudu.
3. Apelant je izjavio žalbu na rješenje od 28. juna 2005. godine, sa prijedlogom da se priznaju svi troškovi prema dostavljenom troškovniku. U žalbi je, u suštini, osporena odluka Suda BiH da primjeni Advokatsku tarifu koju je donijela Advokatska komora Federacije BiH 2002. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj 67/02), s obzirom da je u međuvremenu stupila na snagu nova Advokatska tarifa („Službene novine Federacije BiH“, broj 22/04).
4. Sud BiH je rješenjem, broj KV-155/05 od 19. jula 2005. godine, odbio žalbu uz obrazloženje da je pitanje troškova krivičnog postupka u koje spadaju nagrade i naknada troškova za rad advokata regulisano odredbama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (član 185. i dr.-u daljnjem tekstu: ZKP BIH), s tim da je članom 192. ovog zakona predviđeno da će detaljnije propise o naknadi troškova krivičnog postupka donijeti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. U očekivanju tih propisa, kako je nadalje navedeno u rješenju, a imajući u vidu da je Sud BiH u funkciji, opšta sjednica Suda BiH je, 22. jula 2004. godine, donijela odluku o primjeni mjerila iz Advokatske tarife iz 2002. godine, ne prihvatajući tarifu iz 2004. godine, za koju, u odnosu na Sud BiH, nije tražena saglasnost nadležnih izvršnih organa Bosne i Hercegovine na što upućuje citirani član 192. ZKP BiH. Također je navedeno da se po ocjeni Suda BiH, suprotno navodima u žalbi, ovdje ne radi o primjeni propisa koji su stavljeni van snage nego samo o primjeni advokatske tarife koju, s obzirom da su je donijeli entitetski organi, Sud BiH nije dužan primenjivati. U vezi sa zahtjevom apelantovog branioca za isplatu avansa u iznosu od 50.000 KM za troškove sprovođenja istrage i ostale radnje koje je neohodno poduzeti, Sud BiH je naveo da sudija za prethodni postupak nije mogao o tom zahtjevu odlučiti s obzirom da isplata avansa nije predviđena niti jednom odredbom ZKP BiH, a unaprijed tj. prije okončanja postupka, mogu se po odluci Sud BiH isplatiti samo oni troškovi koji su već nastali i to ako Sud BiH ocijeni da su bili nužni.
5. U apelaciji je navedeno da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u činjenici da je Sud BiH pogrešno odlučio da primjeniti advokatsku tarifu koja je stavljena van snage. Također, po mišljenju apelanta, Sud BiH je pogrešno tumačio član 192. ZKP BiH koji predviđa određena ovlaštenja Vijeća ministara BiH u donošenju podzakonskih akata vezano za troškove postupka. Apelant je, nadalje, naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu zbog odbijanja Suda BiH da njegovom advokatu isplati avans na ime troškova odbrane s obzirom da je odredbama ZKP BiH predviđeno da odbrana sama vodi istragu. Uskraćivanjem prava na nagradu i nužne troškove određene važećom advokatskom tarifom, po mišljenju apelanta, vrši se diskriminacija i ograničavaju se prava iz Zakona o advokaturi i advokatske tarife zbog čega je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnih propisa od strane Suda BiH, Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). U konrektnom slučaju, apelant je svoje navode koje iznosi u apelaciju već iznio u žalbi na prvostepeno rješenje Suda BiH kojim je određena naknada troškova. Sud BiH je dao odgovor na apelantove navode upućujući na relevantne materijalne propise koje Sud BiH primjenjuje u skladu sa ZKP BiH. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
9. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, apelantovi navodi o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju se moraju odbiti kao očigledno (prima facie) neosnovani. Nadalje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije očigledno (prima facie) neosnovani jer su paušalni i nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima.
10. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje tih ustavnih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz čl. II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović