Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1828/05 (B. Ž.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1828/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Valerija Galić i Miodrag Simović, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1828/05, rješavajući apelaciju Branke Žerajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Žerajić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 715/04 od 6. jula 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj PR-307/02 od 2. marta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Žerajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, podnijela je 30. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-715/04 od 6. jula 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj PR-307/02 od 2. marta 2004. godine.

2. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu u kojoj je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o isplati otpremine, broj 5368/02 od 9. aprila 2002. godine, koji je apelantica zaključila sa „Union bankom“ DD Sarajevo na temelju rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Apelantica je u tužbi navela da je imala pravo na znatno veći iznos otpremime od onog koji joj je određen ugovorom. Pismenim podneskom od 23. jula 2003. godine, apelantica je preinačila tužbu u objektivnom smislu i pored zahtjeva za poništenje ugovora zatražila da joj se na ime otpremnine isplati iznos od 5.463,90 KM, te postavila zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća za period od 30. aprila 1992. godine do 10. decembra 1999. godine u iznosu od 15.094,00 KM.

3. Općinski sud je presudom, broj PR-307/02 od 2. marta 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-715/04 od 6. jula 2005. godine, utvrdio da je tužena „Union banka“ DD Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) dužna na ime razlike isplaćene otpremnine isplatiti iznos od 55,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. aprila 2002. godine. Apelantica je odbijena sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je među strankama nesporno da je apelantica bila u radnom odnosu kod tužene do 30. aprila 1992. godine kada je zbog ratnih dejstava napustila Sarajevo, te da se nakon toga prvi put javila tuženoj 10. decembra 1992. godine sa zahtjevom da bude ponovo primljena na posao. Nadalje je kao nesporno utvrđeno da je apelantici po rješenjima Komsija za implementaciju člana 143. Zakona o radu uspostavljen radno-pravni status zaposlenika na čekanju sa danom 10. decembar 1999. godine do 5. maja 2000. godine kada joj prestaje radni odnos po sili zakona. Također je kao nesporno utvrđeno da je apelantici na ime otpreminine isplaćen iznos od 1.230,00 KM, te iznos naknade za čekanje posla za period od 10. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine kada je bila u statusu zaposlenika na čekanju u iznosu od 98,50 KM. Na temelju provedenog vještačenja po vještaku finansijske struke Općinski sud je utvrdio da je apelantici po osnovu otpremine manje obračunato i isplaćeno 55, 26 KM i stoga je tuženu obavezao na isplatu tog iznosa. Općinski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uspostavu radno-pravnog statusa radnika na čekanju i isplatu plata od 30. aprila 1992. godine do 10. decembra 1999. godine, uz obrazloženje da je apelanticin slučaj riješen primjenom člana 143. Zakona o radu, tako da joj je taj status uspostavljen od dana podnošenja zahtjeva do 5. maja 2000. godine kada joj je prestao radni odnos, i u skladu s tim joj je i isplaćena naknada za vrijeme čekanja posla. Kantonalni sud je u svojoj presudi prihvatio kao pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilnu primjenu materijalnog zakona od strane Općinskog suda.

4. Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), međutim te svoje navode nije konkretizovala, ali proizilazi da je nezadovoljna odlukama redovnih sudova u pogledu rješenja svog radno-pravnog statusa i odluke o otpreminini.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Općinski sud je, postupajući po apelanticinoj tužbi, proveo dokazni postupak koji je obuhvatio uvid u relevantnu dokumentaciju i vještačenje po vještaku finansijske struke. S obzirom da je niz relevantnih činjenica u toku postupka bio nesporan među strankama, bilo je potrebno utvrditi spornu činjenicu visine otpremnine što je utvrđeno provedenim vještačenjem. Općinski sud je dao obrazloženje za svoje zaključke, a Kantonalni sud je prihvatio kao pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog zakona od strane Općinskog suda. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

8. Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje tog ustavnog prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1828/05 (B. Ž.) | Sudska praksa | Aktio