Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1578/06 (A. B.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1578/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: potpredsjednici Valerija Galić i Miodrag Simović, i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1578/06, rješavajući apelaciju Asima Bušatlije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Bušatlije podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-527/05 od 28. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Asim Bušatlija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Arif Miralem, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je, 31. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-527/05 od 28. marta 2006. godine.

2. Općinski sud u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je rješenjem, broj R- 201/00 od 29. januara 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-185/01 od 7. juna 2001. godine, po apelantovom prijedlogu za određivanje nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka protiv N.B. (u daljnjem tekstu; protupredlagateljica), odredio protupredlagateljicu za nosioca stanarskog prava. Apelant je protiv drugostepenog rješenja izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je apelantovu reviziju uvažio i rješenjem, broj Rev-266/01 od 15. novembra 2001. godine, ukinuo nižestepena rješenja i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je prihvatio apelantove navode o bitnim povredama parničnog postupka, ukazao je na nedostatke u postupku utvrđivanja činjenica od strane nižestepenih sudova, odnosno primjene materijalnog zakona, i dao upute nižestepenom sudu u vezi sa utvrđivanjem relevantnih činjenica odlučnih za pravilnu primjenu člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima.

3. U ponovnom postupku Općinski sud je rješenjem, broj R2-201/03 od 20. maja 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-750/04 od 11. aprila 2005. godine, utvrdio da se za nositelja stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Ulici Omladinska broj 39. u Bugojnu (u daljnjem tekstu: sporni stan), određuje apelant te da je protupredlagateljica dužna iseliti iz spornog stana, a apelant joj je dužan obezbjediti nužni smještaj. Općinski sud je, na temelju provedenih dokaza, u postupku ocjene svih okolnosti značajnih u ovakvom vanparničnom postupku utvrdio da je protupredlagateljica suvlasnik, sa dijelom 1/3, porodične stambene zgrade koja se nalazi u Bugojnu te da na taj način može u Bugojnu riješiti svoje stambeno pitanje za razliku od apelanta čija suvlasnička imovina se ne nalazi u Bugojnu, zatim da su apelant i protupredlagateljica „podjednako krivi“ za razvod braka, te da su apelantove socijalne prilike bolje nego one protupredlagateljice. Općinski sud je zaključio da je, u smislu člana 20. Zakona o stambenim odnosima, stambene potrebe strana cijenio na prvom mjestu, a da preostala dva razloga (razvod braka i socijalne okolnosti) „samo korektivno određuju nosioca stanarskog prava“. Protupredlagateljica je protiv drugostepenog rješenja izjavila reviziju Vrhovnom sudu.

4. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-527/05 od 28. marta 2006. godine, uvažio reviziju protupredlagateljice i preinačio nižestepena rješenja tako da se za nosioca stanarskog prava određuje protupredlagateljica. U rješenju je obrazloženo da je ocjena stambenih potreba stranaka bila pogrešna jer se protupredlagateljica nalazi u spornom stanu još od 1991. godine kada je apelant napustio bračnu zajednicu, te se radilo o okolnosti koja ne može biti cijenjena kao okolnost koja utiče na stambene potrebe, već predstavlja činjenicu koja je posljedica nastalih okolnosti. Ipak, kako je navedeno u obrazloženju, činjenica da je apelant suvlasnik nekretnine u vrijednosti od 140.000 KM, u odnosu na vrijednost imovine čije je protupredlagateljica suvlasnica sa dijelom 1/3 (što je sve utvrđeno vještačenjem i uviđajima na licu mjesta), ukazuje na to da je apelant u prednosti u odnosu na protupredlagateljicu. Također, vezano za razloge razvoda braka, kao elementa koji se cijene u ovakvom postupku, navedeno je da je apelant napustio bračnu zajednicu a da nije dokazao da je apelantica za to kriva, štu upućuje da je voljom i namjerom apelanta brak razveden. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo kada su ocijenili da su okolnosti nepovoljnije za apelanta nego za protupredlagateljicu i odredili apelanta za nosioca stanarskog prava, jer su prema stajalištu tog suda stambene potrebe, razlozi zbog kojih je brak razveden i druge socijalne okolnosti nepovoljnije kod protupredlagateljice nego kod apelanta.

5. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odlukom Vrhovnog suda koja je, po njegovom mišljenju u suprotnosti sa članom 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, kao i ranijom presudom Vrhovnog suda, broj Rev-266/01 od 15. novembra 2001. godine u kojoj je uvažena apelantova revizija i ukinute odluke nižestepenih sudova kojima je stanarsko pravo na spornom stanu dodjeljeno protupredlagateljici.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda tiče se primjene materijalnog zakona od strane Vrhovnog suda, konkretno, apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primjenio član 20. Zakona o stambenim odnosima.

9. Ustavni sud smatra nespornim da u konkretnom slučaju postoji imovina apelanta koja uživa zaštitu prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju i to je njegovo stanarsko pravo na spornom stanu stečeno prije razvoda braka jer su supružnici sunosioci stanarskog prava. Također je za Ustavni sud nesporno da osporena sudska odluka predstavlja «miješanje» u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine jer se apelant na osnovu nje lišava svoga dosadašnjeg stanarskog prava na spornom stanu. Dalje, Ustavni sud smatra da su u postupku pred Općinskim sudom utvrđene relevantne činjenice od značaja za donošenje odluke o određivanju nosioca stanarskog prava nakon razvoda, te da je primjenom člana

20. Zakona o stambenim odnosima Općinski sud zaključio, a Kantonalni sud u potpunosti odluku potvrdio, da odredi apelanta za nosioca stanarskog prava posebno uzevši u obzir stambene potrebe apelanta i protupredlagateljice. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo zaključivši da su stambene potrebe, kao i razlozi razvoda braka i druge socijalne okolnosti nepovoljnije kod protupredlagateljice u odnosu na apelanta, i shodno tome odredio protupredlagateljicu za nosioca stanarskog prava. Za taj svoj zaključak Vrhovni sud je dao relevantno obrazloženje i Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanta, odnosno da je bilo arbitrarnosti u postupanju Vrhovnog suda. Također, ne može se prihvatiti kao osnovan ni apelantov navod o tome da je osporeno rješenje u suprotnosti sa rješenjem Vrhovnog suda od 15. novembra 2001. godine u istoj pravnoj stvari. Naime, tačno je da je Vrhovni sud ukinuo nižestepena rješenja kojima je protupredlagateljica bila određena za nositelja stanarskog prava, ali je isto tako odlučeno da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje uz ukazivanje na bitne povrede parničnog postupka i davanje uputa za postupanje u ponovnom postupku. Vrhovni sud nije tom prilikom meritorno riješio predmet nego je na nižestepenim sudovima bilo da donesu odluke uvažavajući upute Vrhovnog suda. Vrhovni sud je u postupku donošenja osporene odluke u ponovnom postupku, prihvatio kao pravilno utvrđeno činjenično stanje, ali je koristeći svoje diskreciono pravo u primjeni i tumačenju materijalnog zakona odlučio da meritorno riješi stvar u korist protupredlagateljice. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

10. Prema svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine bilo u skladu sa zakonom. Ovo miješanje je u javnom interesu koji se ogleda u potrebi pravičnog uređenja odnosa bivših supružnika i kada je riječ o zadovoljavanju njihovih stambenih potreba. Također, miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom prava apelanta, obzirom da su u sudskom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i da u sudskoj odluci nema arbitrarnosti.

11. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1578/06 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio