Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1608/05 (S. Đ.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1608/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1608/05, rješavajući apelaciju Spasoja Đokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spasoja Đokića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-2023/03 od 28. aprila 2005. godine, i presude Općinskog suda u Kalesiji, broj P-75/02 od 29. jula 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Spasoje Đokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je, 3. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2023/03 od 28. aprila 2005. godine, i presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-75/02 od 29. jula 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-75/02 od 29. jula 2003. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da ima isključivo pravo vlasništva i posjeda na cijeloj k.č. 2569/3 «Mramorić», označenoj ranije u zemljišnoj knjizi kao k.č. broj 1148/3 u z.k. ulošku 249 K.O. Rastošnica, a na osnovu sudskog poravnanja u parnici, broj P-508/77 dana 13. oktobra 1987. godine, kod Osnovnog suda u Zvroniku, što je dužan priznati i trpjeti tuženi Galić (Ratka) Savo, koji je dužan da poruši nedovršeni građevinski objekat (kuća u izgradnji), te da ukloni građevinski materijal sa označene nepokretnosti, koju je dužan da preda apelantu u isključivi i nesmetani posjed i da se uzdrži od preduzimanja bilo kakvih radnji na istoj nekretnini, kao i da trpi, dozvoli i omogući apelantu da tu parcelu posjeduje stalno i nesmetano kao jedini vlasnik i posjednik, sve u roku od 15 dana po prijemu presude pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog - protivtužioca da se utvrdi da je poravnanje zaključeno, 13. oktobra 1987. godine, u predmetu broj P-508/77, pred Osnovnim sudon u Zvroniku, između apelanta i oca tuženog - protivtužioca Galić Ratka iz Rastošnice, ništav i bez pravne važnosti što je apelant dužan priznati, te naknaditi troškove parničnog postupka tuženom - protivtužiocu sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-2023/03 od 28. aprila 2005. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv prvostepene presude, broj P-75/02 od 29. jula 2003. godine, koja je potvrđena u stavu I izreke. Žalba tuženog - protivtužioca sje uvažena i prvostepena presuda u stavu II izreke preinačena tako što se protivtužbeni zahtjev usvaja, te utvrđuje da je ništavo zaključeno sudsko poravnanje od 13. oktobra 1987. godine, u predmetu broj P-508/77, pred Osnovnim sudom u Zvorniku između apelanta i oca tuženog - protivtužioca Galić Ratka, te da je isto bez pravne važnosti, a što je apelant dužan priznati, sve u roku od 15 dana.

4. U obrazloženju presude Kantonalnog suda, broj Gž-2023/03 od 28. aprila 2005. godine, navedeno je da, tadašnji punomoćnik tuženog Galić Ratka u predmetu broj P-508/77, nije bio advokat, pa mu je u smislu člana 96. Zakona o parničnom postupku, bilo potrebno izričito ovlaštenje za zaključenje pomenutog sudskog poravnanja. Iz stanja i sadržine spisa prvostepenog suda i provedenih dokaza ne proizilazi da je tadašnji punomoćnik tuženog Galić Ratka imao posebno ovlaštenje da zaključi ugovor o poravnanju, kako to propisuje stav 4. člana 91. Zakona o obligacionim odnosima, a niti je zastupano lice Galić Ratko naknadno odobrio ovakve radnje svog punomoćnika, kako je to propisano članom 88. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima. Isto tako ne proizilazi da je pomenuto sudsko poravnanje ikada u naravi bilo realizovano za života Galić Ratka koji je umro 18. novembra 1990. godine. Stoga, zaključuje Kantonalni sud, u konkretnom slučaju radilo se o sudskom poravnanju koje je protivno prinudnim propisima i koje je ništavo po članu 103. Zakona o obligacionim odnosim. Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresvano lice (član 109. Zakona o obligacionim odnosima), a pravo na isticanje ništavosti se ne gasi (član 110. Zakona o obligacionm odnosima). U konkretnom slučaju se nije radilo o relativno rušljivom ugovoru, nego o apsolutno rušljivom ugovoru. Dalje je u obrazloženju navedeno da, kako zaključeno sudsko poravnanje na kome apelant temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvodi pravno dejstvo, ono ne može biti ni valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva, pa stoga apelant nije aktivno legitimisan ni za rei vindikacionu tužbu (član 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima), a niti je legitimisan za publiciansku tužbu, jer je nužno za ovu tužbu da je tužitelj stvar pribavio po valjanom pravnom osnovu i na zakonit način. Pored toga, navodi Sud, apelant tokom prvostepenog postupka, a niti u žalbi, nije dokazao da je imao samostalan i savjestan posjed sporne nekretnine.

5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelant vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, kako apelant ističe, prvostepeni sud je pogrešno odbio apelantov tužbeni zahtjev samo iz razloga što parnične stranke nisu izvršile fizičku diobu nekretnina, pa sud nije stekao uvjerenje da predmetna površina iznosi 1774 kvadratna metra, iako je apelant bio posjednik te nekretnine. Pored toga odlukom drugostepenog suda utvrđeno je da je sudsko poravnanje od 13. oktobra 1987. godine pravno ništavo. Apelant smatra da je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer je za navedeno poravnanje znao tuženi i pristao je na njegovo izvršenje, budući da je apelant navedenu nekretninu koristio bez smetnji. Apelant smatra da se prema njemu postupalo drukčije nego prema drugim u sličnim situacijama. Smatra da je sud bio dužan u vezi predmetnog sudskog poravnanja zatražiti posebno punomoćje, ako je bilo potrebno. Pored toga od predmetnog sudskog poravnanja je prošlo 20 godina i cijelo to vrijeme apelant je bio u zabludi misleći da je sudska odluka valjana, čime je dovedena u pitanje pravna sigurnost apelanta kao građanina i kao pravno neuke stranke. Smatra da je na njega stavljen pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi došao do ostvarenja svojih prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

8. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Što se tiče navoda apelanta da sudovi nisu uzeli u obzir razumne razloge i dokaze, Ustavni sud naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, što je isključivo uloga redovnih sudova. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu

11. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, i da se radi o njegovoj imovini nad kojom je stekao pravo vlasništva.

12. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je apelant stekao isključivo pravo vlasništva na spornoj nekretnini na temelju sudskog poravnanja zaključenog 13. oktobra 1987. godine, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

14. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

15. U konkretnom slučaju, sudovi su utvrdili i na osnovu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima zaključili da je predmetno sudsko poravnanje (kao pravni osnov za sticanje vlasništva od strane apelanta) protivno prinudnim propisima i kao takvo ništavo, te da na takvu ništavost sud pazi po službenoj dužnosti, na nju se može pozivati svako zainteresovano lice, a pravo na isticanje ništavosti se ne gasi. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje

16. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali da je osporenim odlukama diskriminiran u vezi sa svojim pravom na pravično suđenje «jer se prema njemu postupalo drugačije nego prema drugim u sličnim situacijama». Stoga Ustavni sud smatra da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

17. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi, Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, tako da se ne može primijeniti član 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant samo paušalno navodi da je diskriminiran, a ni u toku postupka pred sudom, pa ni uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1608/05 (S. Đ.) | Sudska praksa | Aktio