Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1770/05 (M. Š.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1770/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1770/05, rješavajući apelaciju Marije Šantić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2., člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marije Šantić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-157/04 od 22. marta 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/4.
Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marije Šantić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-157/04 od 22. marta 2005. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Marija Šantić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ljubiša Popović iz Zenice, podnijela je, 22. augusta 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-157/04 od 22. marta 2005. godine.
2. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P- 443/00 od 16. novembra 2001. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice i njenog brata i sestre, kao tužitelja, kojim su tražili da sud utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana zaključen između tuženog RMU «Zenica» d.o.o. Zenica i sestre tužitelja, kao nosioca stanarskog opava, i da taj stan ulazi u ostavinsku masu iza umrle sestre tužitelja, te da je tuženi dužan tužiteljima nadoknaditi troškove parničnog postupka.
3. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-351/03 od 17. oktobra 2003. godine, žalba tužitelja je uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da je tužbeni zahjtev tužitelja usvojen u cijelosti, te je tuženi obavezan da tužiteljma isplati iznos od 3.609,10 KM na ime troškova parničnog postupka.
4. Osporenom presudom Vrhovnog suda, broj Rev-157/04 od 22. marta 2005. godine, revizija tuženog se uvažava i drugostepena presuda preinačava tako da se žalba apelantice i ostalih tužitelja odbija i prvostepena presuda potvrđuje. Istom presudom revizija tužitelja se odbacuje kao neblagovremena. Apelantica je u apelaciji istakla da od strane tužitelja nije uložena revizija, budući da je drugostepena presuda bila u njihovu korist, već da su Vrhovnom sudu podnijeli dodatne dokaze, koji prema njihovom mišljenju se ne mogu smatrati revizijom.
5. U obrazloženju osporene presude je navedeno da prema nespornom utvrđenju nižestepenih sudova proizilazi da su tužitelji brat i sestre umrle Ružice Šantić, koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu; da je prednica tužitelja u februaru 1999. godine podnijela zahtjev za otkup stana iz društvene svojine; da je ista potpisala ugovor o kupoprodaji zajedno sa predstavnikom tuženog; da je 26. novembra 1999. godine nadležno međuopštinsko pravobranilaštvo dalo saglasnost na potpisani ugovor; da je 27. novembra 1999. godine prednica tužitelja umrla. Na takvo činjenično utvrđenje pvostepeni sud primjenjuje materijalno pravo na način da odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, smatrajući da zbog činjenice da nije izvršena ovjera potpisa o kupoprodaji predmetnog stana, te da nije plaćena cijena stana, nije izvršena ni uknjižba istog, pa da takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo u smislu sticanja prava vlasništva prednika tužitelja na predmetnom stanu. Drugostepeni sud preinačava prvostepenu presudu i udovoljava tužbenom zahtjevu, primijenivši isto materijalno pravo, ali i član 2. Zakona o nasljeđivanju, prema kojem predmet nasljeđivanja mogu biti i prava koja pripadaju pojedincima, pa smatrajući da je prednica tužitelja stekla pravo na otkup stana, izvodi zaključak da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Vrhovni sud u obrazloženju dalje zaključuje, da tužitelji svojim tužbenim zahtjevom traže utvrđenje da prava iz ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključenog između prednice tužitelja i tuženog, čine ostavinsku masu iza umrle prednice tužitelja. Takvim tužbenim zahtjevom tužitelji ne postižu nikakav cilj, pogotovo što ne kažu koja prava iz ugovora čine ostavinsku masu njihove pravne prednice. Po shvatanju suda njihov tužbeni zahtjev, kako je postavljen, ide samo na utvrđenje činjenice, a takva tužba prema odredbi člana 172. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99) nije dozvoljena. Vrhovni sud zaključuje, da su tužitelji, eventualno, mogli tražiti da se tuženi obaveže na činidbu – da ovjeri svoj potpis na spornom ugovoru i da trpi da i tužitelji kao nasljednici Ružice Šantić, na ugovor stave svoje potpise i tako postignu uknjižbu svog prava suvlasništva na spornom stanu.
6. Apelantica se žali, kako proizilazi iz apelacije, da prvostepeni i Vrhovni sud nisu proveli pravičan postupak, te da su na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega je od strane redovnih sudova izvršena povreda njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe apelantica se žali da je diskriminisana na nacionalnoj osnovi u vezi njenog prava na predmetni stan.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
11. Iz apelacije proizilazi da se apelantica u konkretnom slučaju, žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelantica učestvovala i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, će Ustavni sud ispitati da li apelantica ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njene tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
12. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su prvostepeni i Vrhovni sud iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveli pogrešne pravne zaključke i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka, broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je već razmotrio Vrhovni sud u osporenoj presudi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu
15. Apelantica se žali da je osporenom presudom povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica vidi u činjenici da su redovni sudovi pravosnažnom odlukom odbili njen tužbeni zahtjev za utvrđenje da prava i obaveze iz ugovora o kupoprodaji predmetnog stana čine ostavinsku masu iza umrle pravne prednice apelantice.
16. Što se tiče navoda apelantce da je osporenom odlukom učinjena povreda njenog prava na imovinu, za koju smatra da joj treba pripasti kao nasljeđe iza njene umrle sestre, Ustavni sud napominje da odredba članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu i vlasništvo, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marcx protiv Belgije, tom 31, stavak 50; Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-37/00, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 24/02). S obzirom da u konkretnom slučaju navodi o pravu na imovinu apelantice predstavljaju očekivanje imovine koja ovisi o ishodu eventualnih parničnih postupaka, Ustavni sud nalazi da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je, stoga, zahtjev apelantice za zaštitu prava na imovinu ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
Pravo na nediskriminaciju u vezi s pravom na imovinu
17. Iz apelacije proizilazi da se apelantica žali da je osporenom odlukom diskriminirana u vezi sa svojim imovinskim pravima. Stoga Ustavni sud smatra da se apelantica žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava hije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi, Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da su navodi apelanatice o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae neosnovani, tako da se ne može primijeniti član 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelantica paušalno navodi da je diskriminirana, a ni u toku postupka pred sudom, pa ni uz apelaciju nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana i odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović