Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1946/05 (M. Č.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1946/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1946/05, rješavajući apelaciju Miše Čičkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miše Čičkovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

7/04 od 27. juna 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mišo Čičković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, koga zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnio je, 19. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-7/04 od 27. juna 2005. godine.

2. Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom, broj P-206/02 od 24. aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-239/03 od 29. augusta 2003. godine, odbacio tužbu apelanta kao neblagovremenu u dijelu kojim je apelant tražio poništenje rješenja tuženog poslodavca SOD «Jahorina», Filijala Trebinje, o prestanku radnog odnosa, broj 01-1558 od 31. jula 1992. godine, i vraćanje na posao. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu primanja na ime plata, koja su mu uskraćena počev od 24. juna 1992. godine pa do povratka na posao, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog obroka do isplate, uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje, te naknadu troškova postupka.

3. Vrhovni sud je donio presudu, broj Rev-7/04 od 27. juna 2005. godine, kojom je odbio reviziju apelanta kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da, iako je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu uručeno 7. augusta 2000. godine, nesporna je činjenica da on kod tuženog poslodavca ne radi od 24. juna 1992. godine, što je jasno govorilo o povredi njegovog prava iz radnog odnosa. Stoga je apelant internu zaštitu trebao zatražiti odmah, a najkasnije u roku od petnaest dana (član 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa) od dana ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, tj. od 19. juna 1996. godine, a zatim u roku iz člana 83. stav

1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i sudsku zaštitu, što bi njegovu tužbu za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa kao i za vraćanje na rad i uspostavljanje ostalih prava iz radnog odnosa činilo blagovremenom i dopuštenom.

4. Apelant se žali da su sudovi donijeli nezakonite odluke, jer su pogrešno primijenili zakon. Apelant smatra da se rok od petnaest dana iz člana 80. stav 2. (a zatim i ostali rokovi iz člana 83. stav 1.) Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa morao računati od uručenja pismenog rješenje o prestanku radnog odnosa, od 7. augusta 2000. godine, a ne od dana kada je navodno saznao za povredu prava, u kojem bi slučaju njegova tužba sudu bila blagovremena.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-

106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu radi povrata na posao i izmirenja obaveza iz radnog odnosa. Osnovni sud je presudom, broj P-206/02 od 24. aprila 2003. godine, odbacio tužbu kao neblagovremanu u dijelu kojim je tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i njegovo vraćanje na posao kojeg je obavljao do 24. juna 1992. godine. Odlučujući o žalbi Okružni sud je rješenjem, broj Gž-239/03 od 29. augusta 2003. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je presudom, broj Rev-7/04 od 27. juna 2005. godine, odbio reviziju kao neosnovanu.

8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Općinskom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1946/05 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio