Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1955/05 (M. P.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1955/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1955/05, rješavajući apelaciju Milomira Provića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milomira Provića podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj U-57/05 od 5. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milomir Prović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, podnio je, 17. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-57/05 od 5. jula 2005. godine.
2. Prvostepeni organ Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske -Područna jedinica Pale (u daljnjem tekstu: Republička uprava), donio je rješenje, broj 36- 474-2/43 od 28. novembra 2000. godine, kojim je priznao apelantu pravo svojine na uzurpiranom zemljištu označenom kao k.č. 2926/157, koje je njegov ujak pokojni Grujo Lopatić 1954. godine kupio od Živka Novakovića. Isti organ je, postupajući po zahtjevu Opšte zemljoradničke zadruge Pale (OZZ Pale), 29. oktobra 2004. godine, svojim rješenjem pod istim brojem oglasio ništavim rješenje, broj 36-474-2/43 od 28. novembra 2000. godine. U razlozima za oglašavanje rješenja ništavim prvostepeni organ ističe da je na osnovu izjava apelanta i predstavnika OZZ Pale kao i zemljišno-knjižnog istorijata za predmetno zemljište, pogrešno izveden zaključak da se radi o prijeratnoj uzurpaciji koju je ujak apelanta kupio od porodice Novaković, zbog čega je apelantu i priznato pravo svojine na predmetnoj parceli kao uzurpiranom zemljištu. Međutim, na osnovu priloženih zemljišno-knjižnih spisa prvostepeni organ je utvrdio da je predmetna katastarska čestica po osnovu dobrovoljačkih kompetencija priznata kao svojina porodice Novaković, na osnovu pravosnažne odluke Agrarne komisije NO Sreza Sarajevo od 20. maja 1953. godine. Na osnovu kupoprodajnog ugovora od 8. marta 1962. godine uknjiženo je pravo vlasništva na 4/5 predmetnog zemljišta u korist opštenarodne imovine sa organom upravljanja Ekonomija-Samostalni pogon OZZ Pale.U rješenju je navedeno da apelant, s obzirom da se poziva na kupoprodajni ugovor sa porodicom Novaković iz 1954. godine, može samo u parničnom postupku osporavati upis u zemljišnoj knjizi u korist OZZ Pale.
3. Drugostepeni upravni organ - Republička uprava je rješenjem, broj 04-474-103/04 od 12. januara 2005. godine, odbila žalbu apelanta protiv rješenja Republičke uprave - Područna jedinica Pale, broj 36-474-2/43 od 29. oktobra 2004. godine.
4. Rješavajući u upravnom sporu po tužbi apelanta protiv rješenja Republičke uprave, broj 04- 474-103/04 od 12. januara 2005. godine, Okružni sud je osporenom presudom odbio tužbu apelanta kao neosnovanu. U obrazloženju navedene presude je navedeno da ne stoje tužbeni razlozi da se radi o dva protivrječna upravna rješenja, zatim da je očigledno da se u upravnom postupku na osnovu Zakona o uzurpacijama u ovoj pravnoj stvari nije moglo odlučivati, pa su upravni organi pravilno postupili kada su po službenoj dužnosti rješenje o priznavanju prava svojine apelanta na uzurpiranom zemljištu oglasili ništavim, što mogu učiniti u svako doba shodno odredbi člana 253. stav 1. Zakona o upravnom postupku. Na pravo svojine apelant se poziva na temelju kupoprodajnog ugovora sa porodicom Novaković, od koje je i zemljoradnička zadruga takođe kupila sporno zemljištete, te je očigledno da se radi o stvari koja spada u sudsku nadležnost, a ne u nadležnost organa uprave.
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje je naveo da je stekao pravo svojine na predmetnom zemljištu temeljem kupoprodajnog ugovora koji je zaključen 23. aprila 1954. godine, a da je zemljoradnička zadruga kasnije kupila sporno zemljište. Takođe, navodi da su organi uprave nezakonito postupali, jer su na osnovu istih dokaza donijeli dva suprotna rješenja, jedno kojim mu se priznaje pravo svojine i drugo kojim se prethodno rješenje oglašava ništavim.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Što se tiče navoda apelanta da sudovi nisu uzeli u obzir razumne razloge i dokaze, Ustavni sud naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji je redovni sudov usvojio dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, što je isključivo uloga redovnih sudova. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović