Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1956/05 (R. J.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1956/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1956/05, rješavajući apelaciju Riste Jokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Riste Jokića podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj U-77/05 od 5. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Risto Jokić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pala, podnio je, 17. septembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-77/05 od 5. jula 2005. godine.

2. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područna jedinica Pale (u daljnjem tekstu: prvostepeni upravni organ), broj 34-475-1/77 od 1. jula 1998. godine, apelantu je dodijeljeno na korištenje radi građenja stambene zgrade neizgrađeno građevinsko zemljište označeno kao k.č. 675/2 K.O. Pale. Navedenim rješenjem je konstatovano da pravo korištenja prestaje ako se u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti rješenja ne podnese zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje, odnosno ako se u roku od tri godine od dana izdavanja rješenja za građenje ne izvede pretežan dio radova na građevini ili ako se u roku od šest godina ne dovrši izgradnja građevine. Odobrenje za građenje apelant je dobio rješenjem Opštinskog sekretarijata za urbanizam stambeno komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju, broj 05- 361/297/96 od 7. augusta 1998. godine.

3. Zbog činjenice da nije započeo izgradnju stambenog objekta, rješenjem prvostepenog upravnog organa, broj 36-475-1-336/04 od 28. januara 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugostepeni upravni organ), broj 04-475-28/05 od 1. marta 2005. godine, apelantu je utvrđen gubitak prava korištenja radi građenja na predmetnom zemljištu. U rješenju je navedeno da je Optina Pale dužna isplatiti naknadu apelantu za troškove uređenja zemljišta kao i naknadu za zemljište.

4. Protiv drugostepenog upravnog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom. Okružni sud je presudom, broj U-77/05 od 5. jula 2005. godine, tužbu odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju osporene presude je navedeno da u konkretnom slučaju nije sporno da apelant od dana pravosnažnosti rješenja o dodjeli građevinskog zemljišta nije započeo sa gradnjom, a što je utvrđeno na licu mjesta, niti je pružio dokaze da je imao izdataka za uređenje građevinske parcele za građenje. Kako apelant nije započeo gradnju ni po proteku roka od šest godina, iako je po izdatom rješenju o dodjeli zemljišta bio dužan da to učini u roku od tri godine od dana izdavanja odobrenja za građenje, odnosno da izvede pretežan dio radova na građevini, to su se i po ocjeni tog suda, stekli uslovi iz rješenja o dodjeli parcele na korištenje radi građenja, odnosno uslovi predviđeni odredbom člana 53. stav 1. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu (!Službeni list SRBiH» br. 34/89 i 1/90 i «Službeni glasnik RS» br. 29/94 i 23/98) da se apelantu utvrdi gubitak prava korištenja radi građenja, a sve shodno odredbi člana 49. stav 1. sada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni glasnik RS» broj 86/03).

6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Takođe, apelant se žali da je diskriminisan i da snosi posljedice nefunkcionisanja pravnog sistema. U apelaciji je naveo da je zapravo počeo sa gradnjom, jer je uložio svoj rad i sredstva na saniranje terena koji je klizište, uređivao je pristupni put. Ugovor o kreditu u vidu građevinskog materijala nije ispoštovan na njegovu štetu. Pored toga, službenica prvostepenog upravnog organa, koja je imala uvid u njegovu dokumentaciju, bila je zainteresovana za gradnju na predmetnoj parceli i zlouptrijebivši svoj položaj doprinijela je donošenju rješenja o gubitku apelantovog prava građenja.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

11. Apelant se žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Budući da se u konkretnom slučaju vodio upravni i sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem je donesena osporena presuda, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.

12. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su upravni organi i Okružni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka, broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepenog upravnog rješenja i tužbi kojom je pokrenuo upravni spor, a koje je već razmotrio drugostepeni upravni organ i Okružni sud u osporenoj presudi. Tokom upravnog i sudskog postupka je utvrđeno da apelant nije tražio produženje zadatih rokova, te da za svoje tvrdnje o dodatnim troškovima zbog specifičnosti terena za izgradnju nije pružio dokaze u vidu računa za ulaganje sredstava, iako mu je prvostepeni upravni organ ostavio za to rok od 15 dana. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku

15. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje ovog prava apelant vidi u činjenici da su redovni sud odbio njegovu tužbu, kojom je tražio poništenje drugostepenog i prvostepenog upravnog rješenja.

16. Apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije, niti je konkretnije obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na privatni i porodični život i dom zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je nezakonito lišen prava na izgradnju stambenog objekta. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na privatni i porodični život i dom iz člana 8. Evropske konvencije, niti je očigledno da je osporenom presudom apelantu nezakonito utvrđen gubitak prava na izgradnju stambenog objekta.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Pravo na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje

18. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali da je osporenom odlukom diskriminiran u vezi sa svojim pravom na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. i Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

19. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava hije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi, Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije prima facie neosnovani, tako da se ne može samostalno primijeniti član 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant paušalno navodi da je diskriminiran, a ni u toku upravnog i sudskog postupka, pa ni uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1956/05 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio