Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2045/05 (F. K.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2045/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2045/05, rješavajući apelaciju Franje Kaluže, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 11. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Franje Kaluže podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-42/04 od 27. juna 2005. godine, presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-320/03 od 7. novembra 2003. godine, i presude Osnovnog suda u Tesliću, broj Rs-45/02 od 12. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Franje Kaluže u dijelu koji se odnosi na prestanak radnog odnosa, zbog toga što je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Franjo Kaluža (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, koga zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je, 28. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog prestanka radnog odnosa i protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-42/04 od 27. juna 2005. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-320/03 od 7. novembra 2003. godine, i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-45/02 od 12. marta 2003. godine.
2. Osnovni sud je presudom, broj Rs-45/02 od 12. marta 2003. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog poslodavca A.D. «Teslić prevoz» Teslić i da se tuženi obaveže da apelanta vrati na posao i rasporedi na odgovarajuće radno mjesto u skladu s njegovom stručnom spremom.
3. Okružni sud je presudom, broj Gž-320/03 od 7. novembra 2003. godine, odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Navedeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda da je podnesena tužba apelanta neblagovremena. S obzirom da je tužba neblagovremena, drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud trebao tužbu odbaciti, a ne odbiti tužbeni zahtjev apelanta, ali kako su u konkretnom slučaju pravne posljedice iste, nalazi da ovaj nedostatak ne utiče na pravilnost prvostepene presude. Stoga je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
4. Revizija apelanta protiv drugostepene presude je odbijena, kao neosnovana presudom Vrhovnog suda, broj Rev-42/04 od 27. juna 2005. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo, da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelant prestao dolaziti na posao kod tuženog 4. jula 1992. godine, da mu je radna knjižica zaključena sa 31. decembrom 1992. godine, da je apelant to saznao 2. oktobra 1996. godine, kada je preuzeo radnu knjižicu na lični zahtjev i prijavio se Zavodu za zapošljavanje – Biro Teslić, te da apelantu nije nikada uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa. Okolnost da apelantu nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa ne znači da je oslobođen obaveze da iskoristi pravo na prigovor nadležnom organu tuženog, kako to pogrešno smatra apelant i to, ne na rješenje o prestanku radnog odnosa, pošto mu ono nije dostavljeno, već na radnje kojima je to njegovo pravo povrijeđeno (činjenje ili nečinjenje koje ne mora biti materijalizovano u pismenoj formi). To znači da rok za prigovor iz člana 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ne aktivira samo momenat uručenja odluke kojom je povrijeđeno pravo radnika, već i dan saznanja za povredu prava kao mjerodavan alternativni događaj za početak roka za izjavljivanje prigovora. Nesporno je da je apelant 2. oktobra 1996. godine saznao da mu je radni odnos kod tuženog prestao sa 31. decembrom 1992. godine, jer je sa tim datumom bila zaključena radna knjižica, koju je preuzeo i istog dana se prijavio na Zavod za zapošljavanje. Stoga je apelant trebao odmah, a najkasnije u roku od 15 dana (član 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa) od tog saznanja zatražiti internu zaštitu izjavljivanjem prigovora nadležnom organu tuženog, a zatim u roku iz člana 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i sudsku zaštitu, što bi njegovu tužbu činilo blagovremenom i dopuštenom. Drugačiji stav protivio bi se opštem načelu pravne sigurnosti i dozvoljavao bi beskonačnu mogućnost pokretanja radnog spora, bez ikakvog vremenskog ograničenja, što bi bilo u suprotnosti sa strogo određenim, prekluzivnim rokovima predviđenim za zaštitu prava iz radnog odnosa.
5. Apelant je u apelaciji naveo da zbog postupanja tuženog poslodavca, koji mu nikada nije uručio rješenje o prestanku radnog odnosa, njemu je onemogućeno da se izjasni o razlozima za prestanak radnog odnosa, što po njegovom mišljenju predstavlja kršenje prava iz člana 6, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskuh prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pored toga apelant ističe da su tokom rata u tuženom preduzeću otkaze radnog odnosa dobijala samo lica nesrpske nacionalnosti. Smatra da je on, kao pripadnik Hrvatskog naroda, prestanak radnog odnosa sa 31. decembrom 1992. godine, dobio samo zbog svoje etničke pripadnosti. Ističe da je opštepoznata činjenica da su u Tesliću u toku rata lica nesrpske nacionalnosti bila diskriminirana u korištenju svih zakonom utvrđenih prava, pa apelant, sve i da je htio koristiti se zakonskim pravnim sredstvima za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, nije mogao to učiniti, budući da je bio životno i egzistencijalno ugrožen. Dalje apelant navodi da navedene sudske odluke redovnih sudova predstavljaju nastavak diskriminatorskog ponašanja prema njemu, jer pomenuti sudovi uopšte ne uzimaju u razmatranje nesporne činjenice, da tuženo preduzeće nikada nije apelantu dostavilo pismeno rješenje o prestanku radnog odnosa kod tuženog preduzeća.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 11. apelacija je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom;»
7. Prema navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ne može razmatrati slučajeve koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavnog akta kojim se zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa, prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istoga dana.
9. U skladu sa nadležnostima Ustavnog suda, ratione temporis je inkompatibilno da odlučuje da li su događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, povrijedili ljudska prava.
10. Ustavni sud zapaža da se apelant žali da mu je prestao radni odnos kod tuženog preduzeća 31. decembra 1992. godine, kada mu je zaključena radna knjižica, te da mu nikada nije uručeno pismeno rješenje o prestanku radnog odnosa. Apelant je preuzeo radnu knjižicu 2. oktobra 1996. godine, a sudsku zaštitu je zatražio tužbom pred Osnovnim sudom 19. marta 2001. godine. Takođe je naveo da je zbog prestanka radnog odnosa bio diskriminiran u uživanju prava zagarantovanih Ustavom i međunarodnim dokumentima, te ističe povredu prava iz članova 6, 13. i 14. Evropske konvencije i članova 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ustavni sud u vezi s ovim navodima, primjećuje da su se navedene povrede prava, to jeste prestanak radnog odnosa, navodna nemogućnost ostvarenja pravne zaštite, kao i diskriminacija u uživanju navedenih prava desile prije 14. decembra 1995. godine.
11. Zbog svega navedenog, proizlazi da Ustavni sud nije nadležan ratione temporis da rješava predmetnu apelaciju u dijelu koji se odnosi na navodne povrede prava iz člana II/3.e) i II/4 Ustava Bosne i Hecegovine, i članova 6, 13. i 14. Evropske konvencije i članova 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
12. Nadalje, u vezi apelantovih navoda o diskriminaciji, Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
13. U vezi apelantovih navoda da je navedenim osporenim odlukama redovnih sudova nastavljeno diskriminatorno ponašanaje prema njemu, Ustavni sud zapaža da apelant nije dokazao da su navedeni redovni sudovi u sličnim situacijama postupali drugačije prema licima srpske nacionalnosti. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32).
14. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji tokom sudskog postupka pred redovnim sudovima. S ozirom da je apelant ponudio samo paušalne navode, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, kao ni povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga će Ustavni sud ovaj dio apelacije odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovan.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana i člana 16. stav 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović