Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2259/05 (V. G.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2259/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2259/05, rješavajući apelaciju Vlade Grbešića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2., člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Grbešića, Marinka Grbešića, Ive Grbešića, Marije Grbešić i Janje Mandić, rođ. Grbešić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Rev-23/04 od 8. februara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, broj Gž-125/03 od 10. oktobra 2003. godine, i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu, broj P- 79/02 od 27. februara 2003. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Grbešića, Marinka Grbešića, Ive Grbešića, Marije Grbešić i Janje Mandić, rođ. Grbešić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Rev-23/04 od 8. februara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, broj Gž-125/03 od 10. oktobra 2003. godine, i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu, broj P- 79/02 od 27. februara 2003. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Grbešić idr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupa Branislav Kolovrat, advokat iz Mostara, podnijeli su, 7. novembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-23/04 od 8. februara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-125/03 od 10. oktobra 2003. godine, i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-79/02 od 27. februara 2003. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-79/02 od 27. februara 2003. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, koji glasi: «Utvrđuje se da sporna oporuka nema zakonsku propisanu formu, te samim tim je ništava. Tuženi su dužni naknaditi tužiteljima (apelantima) troškove parničnog postupka sve u roku 15. dana pod prijetnjom ovrhe». Istom presudom obavezani su apelanti da tuženim nadokande troškove parničnog postupka u iznosu od 3.787,50 KM.
3. Presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž- 125/03 od 10. oktobra 2003. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i u cijelosti potvrđena prvostepena presuda.
4. Osporenom presudom Vrhovni sud je odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-125/03 od 10. oktobra 2003. godine.
5. U provedenom postupku sudovi su, ocjenjujući svaki dokaz posebno (grafološko vještačenje, saslušani svjedoci) i sve dokaze zajedno, kao i temeljem rezultata cjelokupnog postupka utvrdili da je oporuku oporučitelj Ivan Grbešić vlastoručno napisao i potpisao svojom rukom, imenom onako kako se on uobičajeno potpisivao, u skladu s članom 66. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, da je oporukom odredio svojom voljom i željom nasljednike dijela svoje imovine (član 82. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju). Time je utvrđeno da sporna oporuka sadrži sve formalne elemente odlučne za valjanost vlastoručne oporuke. Okolnost što je oporučitelj spornu oporuku potpisao samo na prvoj stranici ne čini oporuku nevaljanom, kako tvrde apelanti. Bez onova su prigovori apelanata na primjenu materijalnog prava pozivom na odredbu člana 186. i 206. zakona o nasljeđivanju jer odredba člna 186. tog zakona reguliše postupanje suda kad se sačinjava sudska oporuka od više listova, a odredba člana 206. tog zakona reguliše postupanje u odnosu na takozvanu međunarodnu oporuku. Okolnost da je samo prva stranica sporne oporuke potpisana u predmetnom slučaju u smislu forme, po shvatanju Vrhovnog suda, nije manjkavost, jer ta potpisana stranica u suštinskom i pravnom smislu i čini oporuku, s obzirom da je na toj stranici oporučitelj sadržajem ispisanog teksta odredio nasljednike i po svojoj želji im rasporedio dio imovine koju će oni naslijediti, dok druga stranica niti sadržajno niti formalno ne čini oporuku, jer na toj stranici oporučitelj samo navodi dio preostale imovine, koju će naslijediti svi nasljednici na jednake dijelove.
6. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelanti se u konkretnom slučaju žale na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Apelanti su u apelaciji istakli da i dalje drže da je sporna oporuka napisana na dvije strane i da je oporučitelj svoj potpis morao staviti na obadvije strane, a ni u kom slučaju samo na prvoj strani, kako je to učinjeno. U vezi ovog prigovora, koji je odbijen od strane redovnih sudova kao neosnovan, redovni sudovi su dali valjane razloge i obrazloženja. Apelanti su tokom trostepenog sudskog postupka pred sudovima pune jurisdikcije, iznijeli svoje žalbe, koje su naveli i u apelaciji. Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju, što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga, je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelanti se takođe žale da je osporenom presudom povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelanti vide u činjenici da su redovni sudovi pravosnažnom odlukom odbili njihov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je sporna oporuka njohovog oca i djeda pravno ništava.
13. Što se tiče navoda apelanata da je osporenom presudom učinjena povreda njihovog prava na imovinu, za koju smatraju da im treba pripasti kao nasljeđe, Ustavni sud napominje da odredba članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marcx protiv Belgije, tom 31, stavak 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U-37/00, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 24/02). S obzirom da u konkretnom slučaju apelanti nisu uspjeli u sudskom postupku da se utvrdi ništavost sporne oporuke, pa time nisu ni ostvarili svoje pravo na imovinu, za koju su očekivali da će je naslijediti, u slučaju da su svi nasljednici imali pravo na jednake dijelove, Ustavni sud nalazi da je zahtjev apelanata za zaštitu prava na imovinu ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europske konvencije.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana člana 16. stav 2. i član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana i ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović