Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2466/05 (A. Z.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2466/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2466/05, rješavajući apelaciju Adema Zahirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Zahirovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-205/05 od 6. oktobra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Adem Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Jablanice, podnio je, 5. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-205/05 od 6. oktobra 2005. godine.

2. Apelant je uposlenik JP «Elektroprivreda» BiH, Hidroelektrane na Neretvi Jablanica (u daljnjem tekstu: poslodavac). Odlukom tadašnjeg Radničkog savjeta, broj 356/90 od 5. aprila 1990. godine, poslodavac je utvrdio rang-listu za dodjelu stanova, na koju je bio uvršten apelant, te mu je dodijeljen stan na korištenje u Jablanici, Ul. Pere Bilića broj 45. Međutim, apelant nije nikada uselio u predmetni stan. Uposlenik Hasan Idrizović koji je trebao napustiti predmetni stan, jer je dobio drugi stan u Mostaru, Ulica Mire Popare broj 11, odustao je iz porodičnih razloga od useljenja u stan u Mostaru. S toga je poslodavac rješenjem, broj 95/92 od 3. augusta 1992. godine, apelantu dodijelio na privremeno korištenje navedeni stan u Mostaru, u koji apelant nije mogao useliti zbog početka rata u BiH. Rješenjem poslodavca, broj 673/97 od 4. marta 1997. godine, apelantu je dodijeljen na privremeno korištenje stan u Jablanici, čiji je raniji nosilac stanarskog prava bila Branislava Krtić. Apelant je, 31. augusta 2001. godine, po zahtjevu ranijeg nosioca stanarskog prava Branislave Krtić, morao napustiti navedeni stan u Jablanici, koji je koristio kao privremeni korisnik.

3. Apelant je, 6. maja 2002. godine, podnio tužbu Općinskom sudu Konjic (u daljnjem tekstu: Općinski sud) kojom je tražio da sud poništi rješenja poslodavca o davanju stanova na korištenje drugim uposlenicima, kao i da naloži poslodavcu da pokrene postupak poništenja ugovora o kupoprodaji predmetnih stanova i brisanja upisa prava vlasništva u knjizi položenih ugovora, te plaćanja troškova parničnog postupka. Općinski sud je rješenjem, broj P-39/02-J od 31. decembra 2004. godine, apelantovu tužbu odbacio kao neblagovremenu. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-205/05 od 6. oktobra 2005. godine, žalba apelanta protiv prvostepenog rješenja se odbija kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

4. Apelant je u sudskom postupku, kao parnična stranka izjavio da je u periodu od 30. decembra 1997. godine do 15. decembra 1999. godine izvršena raspodjela predmetnih stanova bez raspisanog konkursa i bez ikakve procedure, tako da mu nije bilo omogućeno da se javi na konkurs. Dalje je naveo da se nije žalio na donesena rješenja o dodjeli stana drugim uposlenicima, jer se nadao da će stan koji je koristio kao privremeni korisnik njemu biti dodijeljen na trajno korištenje. Takođe, je naveo da mu je bilo obećano od strane direktora rješenje stambenog pitanja dodjelom stana kojeg je koristio po privremenom rješenju, a kojeg je kao privremeni korisnik morao napustiti 31. augusta 2001. godine.

5. U apelaciji apelant navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.(u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što je osporenom odlukom onemogućena da dobije stan na korištenje. Takođe je naveo da njegovo stambeno pitanje ni do danas nije riješeno, iako su bila donesena tri rješenja o dodjeli stana. Ističe da poslodavac još uvijek ima praznih stanova, koje nikome nije dodijelio, a on sa svojom porodicom živi kao podstanar.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu Općinskom sudu kojom je tražio da sud poništi rješenja poslodavca o davanju stanova na korištenje drugim uposlenicima, kao i da naloži poslodavcu da pokrene postupak poništenja ugovora o kupoprodaji predmetnih stanova i brisanja upisa prava vlasništva u knjizi položenih ugovora. Općinski sud je rješenjem, broj P-39/02-J od 31. decembra 2004. godine, odbacio tužbu kao neblagovremenu. Odlučujući po žalbi Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-205/05 od 6. oktobra 2005. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

9. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti rješenja o dodjeli stana drugim uposlenicima, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Općinskom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2466/05 (A. Z.) | Sudska praksa | Aktio