Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1881/05 (A. G.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Sloboda izražavanja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ograničenja prava iz čl. 10.
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1881/05
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1881/05, rješavajući apelaciju Amarilda Gutića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 60. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amarilda Gutića, Bakira Hadžiomerovića i Radio-televizije FBiH Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž- 70/05 od 14. juna 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-41/04 od 10. marta 2005. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amarilda Gutića, Bakira Hadžiomerovića i Radio-televizije FBiH Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-70/05 od 14. juna 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-41/04 od 10. marta 2005. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Amarildo Gutić i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. septembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-70/05 od 14. juna 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-41/04 od 10. marta 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i učesnika u postupku Nedžada Polića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 12. septembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 15. septembra 2005. godine, a Vrhovni sud i tužilac nisu dostavili odgovore.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je 18. augusta 2006. godine dostavljen apelantima.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Tužilac je podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv prvog apelanta kao autora spornih priloga, protiv drugog apelanta kao odgovornog urednika emisije FTV «60 minuta», u kojoj su sporni prilozi objavljeni, i protiv trećeg apelanta kao emitera, odnosno izdavača, zato što je u periodu od 28. aprila 2003. godine do 19. maja 2003. godine u emisiji «60 minuta» objavljeno više priloga u kojima su ime i ugled tužioca, inače premijera Zeničko-dobojskog kantona, u vezi sa izborom na tu funkciju i procesom privatizacije dovedeni u kontekst vrlo teških kvalifikacija, zasnovanih na netačnim informacijama i neosnovanim insinuacijama.
7. U emisiji «60 minuta» od 28. aprila 2003. godine, u prilogu koji se odnosi na tužioca, čiji je autor prvotuženi, navedeno je sljedeće: «Osnova esdeaovskog načina vladanja, po sistemu rodbinsko-jaranskih relacija, nakon posljednjih izbora, ponovo je došla do punog izražaja. Idealna potvrda za ovakve konstatacije je premijer Zeničko-dobojskog kantona, Zavidovićanin Nedžad Polić, ideološki ionako blizak radikalnoj vjersko-političkoj strukturi unutar SDA. Polić svoju odanost Mehmedoviću iskazuje posebno dobrim relacijama sa njegovim zetom Kemalom Sendićem, imenujući ga u Upravni odbor zavidovićke 'Krivaje'. Pored toga, Polić vodi računa i o relacijama sa Mehmedovićevim badžom, imamom zavidovićke Gradske džamije, hafizom Efendićem. Da mu je to omiljeno mjesto za analizu ekonomsko-političkih tema, pokazuje podatak da je vjernicima okupljenim na jaciji u selu Rujnica nedavno objašnjavao kako neće biti iznenađenje ako ga Visoki predstavnik smijeni, jer radi, kako je rekao, u interesu naroda. Pravi razlog ovakve priče krije se, ustvari, u zahtjevu OHR-a da dostavi podatke o poslovanju njegove firme za finansijski konsalting 'Open'. Upravo ova firma pojavljuje se u svim mutnim poslovima privatizacije 'Krivaje', 'Gradske pekare' u Zavidovićima, vareške 'Zvijezde' i nekih tešanjskih firmi. Prisjetimo li se podatka da je Polić smijenjen sa mjesta zamjenika direktora Kantonalne agencije za privatizaciju, jer nije mogao odoliti da prijevremeno ne otvara tenderske ponude, nije teško shvatiti razloge interesa OHR-a za nepoznate detalje iz njegove biografije. Indikativno je, takođe, i prošlosedmično imenovanje Fuada Šišića, bivšeg SDA načelnika Općine Tešanj, za predsjednika Upravnog odbora Agencije za privatizaciju. Kontrola Kantona je sada potpuna. Idilu i svijetlu budućnost SDA profitera na ovom području mogu pokvariti samo navedene i druge kojekakve istrage. Zato insistiranje na šutnji zarad pitanja sigurnosti. Samo tu nedostaje odgovor na pitanje-čije sigurnosti?»
8. U emisiji «60 minuta» od 12. maja 2003. godine u prilogu koji se odnosi na tužioca prvotuženi apelant navodi: «Vidljiva je nervoza premijera Zeničko-dobojskog kantona izazvana otvaranjem priče o mutnim ratnim i poratnim radnjama njega i pojedinaca iz takozvanog tešanjsko-zavidovićkog lobija.» Dalje se navodi: «Prvi veći dobitak mladi aktivist Stranke demokrataske akcije imao je 1997. godine, kad je nakon samo godinu i pol staža u 'Krivaji' dobio trosoban stan u lamelama zavidovićkog naselja 'Klek'. Prethodno je iz tog stana deložirano dvoje ratne siročadi, koja nakon toga ostaju bez krova nad glavom. Premijer Polić, ipak, kaže da je njemu bilo teže.» Između ostalog se navodi i sljedeće: «Duga je lista sumnjivo privatiziranih preduzeća vezano za Polića i saradnike [...] legendarna je priča o 'Gradskoj pekari' gdje je Polić konkurisao na tenderu, kao ortak sa vlastitom firmom 'Open'. Listi dodajmo i 'Krivaju', 'Zvijezdu' Vareš i 'Ziko' Tešanj.» Autor priloga navodi da najveću potporu tužilac ima od efendije Hafiza, brata glavnog imama u Zavidovićima, nakon čijeg povratka iz Saudijske Arabije 1994. godine počinje radikalizacija islama u Zavidovićima, o čemu lokalno stanovništvo sa strahom i šapatom priča, te da je tužilac pomagao Aktivnoj islamskoj omladini i drugim sličnim organizacijama. U navedenom prilogu se, između ostalog, navodi: «neposredno prije imenovanja za premijera stigao je biti i menadžer preduzeća 'Rudnik' iz Konjica, tako su odlučili većinski vlasnici, jedan profesor sa Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva, drugi iz Beča, inače nekad saradnik TWRA, agencije osumnjičene da je preko nje pronevjereno stotine miliona dolara pomoći namijenjene Bosni i Hercegovini, te treći iz Visokog, pretpostavljate već ko, gdje je radio početne bilanse za 'Vispak' i KTK. Putem ove firme, doznajemo iz izvora bliskih međunarodnoj zajednici, finansiran je i kamp za vjersku obuku na Jablaničkom jezeru u kojem je kao čuvar svojevremeno radio i brutalni ubica Muamer Topalović.»
9. Presudom Kantonalnog suda broj P-41/04 od 10. marta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Gž-70/05 od 14. juna 2005. godine, apelanti su obavezani da tužiocu solidarno isplate naknadu na ime nematerijalne štete u iznosu od 6.000,00 KM sa zateznim kamatama. U prvostepenom postupku sud je proveo sve predložene dokaze, osim saslušanja drugotuženog i direktora trećetužene, oba u svojstvu parničnih stranaka, jer oni nisu pristupili ročištu za glavnu raspravu iako su uredno obaviješteni, pa je zaključio da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti da se neki navodi objavljenih priloga u emisiji «60 minuta», a koji se odnose na tužioca, mogu smatrati klevetom u smislu odredbe člana 4. Zakona o zaštiti od klevete FBiH, kojim je propisano da je kleveta radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. U toku postupka sud je utvrdio da je veliki broj navoda koji se odnose na tužioca, a koji su difamirajući po njega, neistinit. To je sud zaključio na osnovu iskaza tužioca, kome je u cijelosti poklonio vjeru, kao i na osnovu provedenih materijalnih dokaza. Sud je uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrdio da tužiočeva firma nije učestvovala u privatizaciji «Krivaje», koja još nije ni započela, firme «Zvijezda» d.d. Vareš, a u postupku privatizacije «Gradske pekare» Zavidovići tužilac je učestvovao kao stranka u postupku sa firmom «Open» d.o.o. Ustanovljeno je da je tužiocu sporazumno prestao radni odnos u Kantonalnoj agenciji za privatizaciju iz čega proizlazi da su netačni navodi iz spornog priloga da je smijenjen sa mjesta zamjenika direktora Kantonalne agencije za privatizaciju. Također je u postupku dokazano da tužilac nije vjernicima u selu Rujnica objašnjavao da neće biti iznenađenje ako ga bude smijenio Visoki predstavnik, te da je tužilac čekao da se useli u dobijeni stan dok se ne riješi slučaj djece koja su u njemu živjela. U spornim prilozima o tužiocu se eksplicitno navodi da je kriminalac i ratni profiter, a implicitno se dovodi u vezu sa organizacijama koje se bave nezakonitim aktivnostima i terorizmom. Sud je usvojio stav da se te kvalifikacije ne mogu smatrati mišljenjem, idejom ili stavom o političkoj aktivnosti tužioca, nego da se radi o činjeničnim konstatacijama za koje je utvrđeno da su neistinite i da predstavljaju klevetu, jer se njihovim izražavanjem nanosi šteta tužiocu. S obzirom na to, prvostepeni sud je zaključio da su apelanti postupili suprotno Zakonu o zaštiti od klevete, budući da nisu objavili tačne informacije, niti objektivne, a pri tome autor priloga nije bio dobronamjeran u njegovoj izradi, jer je u postupku utvrđeno da nije kontaktirao sa tužiocem lično prije izrade priloga od 28. aprila 2003. godine, kako bi provjerio objavljene informacije. Također je utvrđeno da je u spornom prilogu od 12. maja 2003. godine tužiocu data šansa da se izjasni o nekim navodima, ali njegova izjava nije emitirana u cjelini, nego su emitirani dijelovi izjave, koji su izvađeni iz konteksta a tom prilikom, osim toga, iznesena su i izražavanja koja se mogu smatrati klevetom, što se posebno odnosi na izjave neimenovanog borca Armije BiH, koji je tužioca okvalificirao kao ratnog profitera i kriminalca. Okolnost da se ne radi o izjavi autora priloga, nego trećeg lica, ne oslobađa apelante odgovornosti za to izražavanje pošto se radi o pronošenju izražavanja neistinitih činjenica, koje je, kao i njihovo iznošenje, sankcionirano Zakonom o zaštiti od klevete FBiH.
10. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da je suprotno žalbenim navodima prvostepeni sud u izvedenim dokazima imao sasvim valjan osnov za donošenje osporenih pravnih zaključaka, dajući pri tome razloge koje u potpunosti, kao valjane, prihvata i taj sud. Pri tome Vrhovni sud ističe da žalbeni navodi ne ističu ništa novo što apelanti kao tuženici nisu prigovarali tokom prvostepenog postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije. Obrazlažući svoje navode, apelanti ističu da su sporne priloge objavili s ciljem zadovoljavanja interesa javnosti u prenošenju i primanju informacija o javnom radu tužioca, premijera Zeničko-dobojskog kantona, koji je javni službenik u smislu člana 4. stav 1. tačke b) i c), te člana 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete. Apelanti navode da su, poštujući interes javnosti, objavili sporne priloge čija svrha nije bila namjerno iznošenje neistina, nego iznošenje novinarskog stava i mišljenja i obavještavanje javnosti o javnom i političkom radu tužioca, pri čemu su nastojali da ne prekorače granicu slobode izražavanja. Povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelanti vide u tome što «ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu s dovoljnom pažnjom cijenili odlučnu činjenicu u ovom predmetu, a to je odnos apelanata prema spornom izražavanju», što je, prema ocjeni apelanata, nedvosmisleno utjecalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava na štetu apelanata. Naime, apelanti smatraju da redovni sudovi nisu obrazložili postojanje odlučne činjenice, odnosno da su apelanti znali da je izražavanje neistinito, ili da je zbog nepažnje zanemarena neistinitost izražavanja, odnosno smatraju da je, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje. A povredu prava na slobodno izražavanje apelanti vide u tome što je, nasuprot praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju su bezuspješno isticali tokom postupka pred redovnim sudovima, usvajanjem tužbenog zahtjeva došlo do ograničavanja slobode izražavanja, što predstavlja jedan vid cenzure. Apelanti ističu da je tužilac, kao premijer Zeničko-dobojskog kantona, odnosno javni službenik, bio dužan otrpjeti izražavanje izneseno u spornim prilozima, iako ga je moglo uznemiriti, jer je članom 2. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete garantirano pravo na slobodu izražavanja, i to ne samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim i neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti, a s obzirom na to da mediji imaju «značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti». Apelanti navode da su u tom smislu, u spornim prilozima u emisijama «60 minuta», objavili svoje priloge koji su sadržavali izražavanja o javnom i političkom životu tužioca kao nosioca javne funkcije, koji je, dakle, dužan tolerirati intenzivniji nivo kritike od običnih građana, jer se javne ličnosti svjesno izlažu pomnom ispitivanju svojih riječi i djela kako od novinara, tako i od cjelokupne javnosti, pa, u skladu s tim, moraju iskazivati veći stepen tolerancije, što je u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava. Stoga, apelanti smatraju da je osporenim presudama prekršeno njihovo pravo na slobodu izražavanja i predlažu da Ustavni sud ukine osporene presude i odbije tužiočev tužbeni zahtjev.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud osporava navode iz apelacije i smatra da su svi navodi apelanata o navodnom kršenju prava na pravično suđenje neosnovani, budući da je apelantima omogućeno pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije. Također, Kantonalni sud smatra da nije došlo ni do povrede prava na slobodu mišljenja i slobodu izražavanja, budući da je u postupku utvrđeno da su apelanti iznijeli neistinite činjenice o tužiocu zbog čega mu je dosuđena naknada štete, a takav stav suda je detaljno obrazložen u osporenoj presudi. Osim navedenog se ističe da donošenjem takve presude nije narušena ravnoteža koja treba postojati između prava na slobodu izražavanja garantiranog članom 10. stav 1. Evropske konvencije i prava pojedinaca na zaštitu njihovog ugleda, koje je, također, zaštićeno stavom 2. istog člana. Stoga, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» broj 59/02) relevantne odredbe glase:
«Cilj Zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju Zakonom Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (“Službeni glasnik BiH“ broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.[...] Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...].
Obaveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.»
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
18. Apelanti smatraju da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio provedene dokaze i pogrešno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, te da nije obrazložio odlučnu činjenicu u ovoj pravnoj stvari, a to je odnos apelanata prema spornom izražavanju, dakle, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
19. U konkretnom slučaju nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Nasuprot navodima iz apelacije, redovni sudovi su jasno i precizno obrazložili na osnovu kojih su izvedenih dokaza utvrdili relevantno činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-70/05 od 14. juna 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 9. jula 2005. godine, a apelacija je podnesena 6. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda iz apelacije o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u vezi sa navodima o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) slobodu izražavanja;» Član 10. Evropske konvencije glasi:
«(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.»
24. Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te stoga jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek izuzetak od ovog pravila, koji je u demokratskom društvu dopušten samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje.
25. Ugroziti, stoga, na bilo koji način, slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajamčena prava novinara nego to znači ugroziti jedan od ključnih principa demokratskog društva, pa, stoga, i samu demokratiju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
26. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, za uspostavljanje pravične ravnoteže između zagarantiranih sloboda i prava u demokratskom društvu presudan je način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
27. Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
28. Za član 10. Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Kako apelanti pravilno ističu, ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je «kriminalna» i da «krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije», smatrao je da «dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije».
29. Kako su i Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim prijašnjim odlukama u vezi sa istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda broj 9815/82 od 8. jula 1986. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima «prostora za greške» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda broj 28114/95 od 28. septembra 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
30. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
31. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 8. Zakona o zaštiti od klevete, kao obavezan uvjet, propisuje da je oštećeni dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba da se preduzmu prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama člana 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o licu koje, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa (javno lice), te ukoliko takvo lice podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je zbog nepažnje zanemario neistinitost izražavanja.
32. Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, obrazlažući da «ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu».
33. U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
34. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita «ugleda ili prava drugih», odnosno ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman cilj.
35. Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, «cilj» na koji se osporene presude pozivaju je zaštita «ugleda ili prava drugih», a «sredstvo» je nalog suda apelantima da tužiocu plate štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu», potrebno je dokazati da postoji «hitna društvena potreba», koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno stavom 2. član 10. Evropske konvencije.
36. Pri ocjeni da li je ta ravnoteža narušena, odnosno da li je prekoračena granica slobode izražavanja koju mediji uživaju i da li je spornim izražavanjem nanesena šteta tužiočevom ugledu, a imajući u vidu da je tužilac javna ličnost, te da je dužan tolerirati u većem stepenu i izražavanja koja ga mogu uznemiriti, redovni sudovi su se ograničili samo na ocjenu istinitosti spornih priloga u dijelu u kojem sadrže činjenične navode i ocjenu odnosa apelanata prema tim navodima. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporna izražavanja sadrže niz činjeničnih navoda, kao što su navod da je tužilac vjernicima u selu Rujnica objašnjavao kako neće biti iznenađenje ako ga bude smijenio Visoki predstavnik, jer radi u interesu naroda, te navod da je tužiočeva firma učestvovala u privatizaciji «Krivaje», kao i da je tužilac smijenjen sa mjesta zamjenika direktora Kantonalne agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona, te navod da je iz stana koji je dobio deložirano dvoje ratne siročadi koja su ostala bez krova nad glavom.
37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je tužilac, nakon emitiranja drugog spornog priloga, tražio da se objavi ispravka, uputio reakciju na sporne priloge direktoru RTVFBiH, te drugotuženom i održao sastanak sa glavnim i odgovornim urednikom Informativnog programa Televizije, te dao izjavu u toku pravljenja drugog spornog priloga, a tek nakon toga je podnio tužbu, čime je, prema mišljenju Ustavnog suda, uložio neophodan i razuman napor s ciljem umanjenja štetnih posljedica. Dakle, postupak pred redovnim sudovima je proveden, te je utvrđeno da su činjenični navodi neistiniti, da autor spornih priloga nije postupao dobronamjerno, da nije prethodno konsultirao tužioca, da je čak i tužiočeva izjava data u pripremi druge emisije, u kojoj je objavljen sporni prilog, izvađena iz konteksta, da su i u drugom prilogu iznesene neke neistine o tužiocu, te je utvrđeno da su apelanti odgovorni za nanošenje štete tužiočevom ugledu, pa je naloženo apelantima da, s ciljem uspostavljanja ravnoteže između slobode izražavanja koju elektronski mediji uživaju i prava na zaštitu ugleda koje uživa tužilac, čak i kao javna ličnost, plate naknadu tužiocu zbog nematerijalne štete nastale povredom njegovog ugleda.
38. Iz navedenog proizlazi da se ograničenje slobode izražavanja apelanata zasniva na odluci o tome da su činjenični navodi koje su apelanti iznijeli neistiniti, a da su apelanti nepažnjom zanemarili neistinitost izražavanja, a ne na ocjeni «vrijednosnih sudova». Redovni sudovi su istakli da se, u pogledu preostalih navoda iz spornih priloga, u kojima se tvrdi da je tužilac ideološki blizak radikalnoj vjersko-političkoj strukturi unutar SDA i da se radi o jastrebu SDA, kao i drugih navoda koji se odnose na tužiočevu političku aktivnost i njegovu javnu djelatnost, ne radi o klevetničkom izražavanju, pošto se njima iznose vrijednosni sudovi, tj. mišljenje autora priloga o političkoj aktivnosti tužioca, a takvo izražavanje je zaštićeno pozitivnim zakonskim propisima i članom 10. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, sudovi su uzeli u obzir i činjenicu da je tužilac u vrijeme objavljivanja spornog priloga obavljao javnu funkciju i, u vezi s tim, njegovu obavezu da bude tolerantan. Ocjenjujući sve okolnosti slučaja, sudovi su zaključili da je iznošenjem neistinitih činjenica o tužiocu prekoračena dopuštena granica i potrebna tolerancija koja se može tražiti od tužioca kao javnog službenika, odnosno da je učinjeno djelo klevete i nanesena šteta tužiočevom ugledu.
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih službenika jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanata i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu propust apelanata da prethodno provjere s tužiocem podatke koje su namjeravali objaviti u spornim prilozima, kao i to da u drugoj emisiji nije prikazana tužiočeva izjava u cjelini, nego su njeni dijelovi izvađeni iz konteksta, pa svrha zahtjeva za ispravku time nije ispunjena. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi opravdano zaključili da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i pronošenje neistinitog izražavanja. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na funkciju koju vrše. Ustavni sud smatra da sporna izražavanja ne sadrže isključivo vrijednosne sudove o tužiočevom političkom i javnom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje apelanti nisu prethodno učinili razumne napore da ih provjere i za koje u postupku pred sudom nisu mogli pružiti dokaze.
40. Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija na izražavanje i tužiočevog prava na ugled. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, donošenjem osporenih presuda sudovi su pravilno ocijenili da postoji «hitna društvena potreba», koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud ne smatra da se ne može zaključiti da su redovni sudovi izašli van dopuštenog stepena slobodne procjene.
41. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelantima izdat nalog da plate odštetu nanesenu tužiočevom ugledu iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, jer je «miješanje» bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da «zaštiti prava drugih» i bilo «neophodna mjera u demokratskom društvu».
43. Na osnovu čl. 60. i 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović