Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1786/05 («Ukras» d.o.o. Vitez i I. Š.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga · čl. 25
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga
- ZAKON O POREZU NA PROMET PROIZVODA I USLUGA (prečišćeni tekst)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1786/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1786/05, rješavajući apelaciju «Ukras» d.o.o. Vitez i Igora Šakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Ukras» d.o.o. Vitez i Igora Šakića podnesena protiv rješenja Federalnog vijeća za prekršaje, broj Pž-486/05 od 22. juna 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. «Ukras» d.o.o. Vitez i Igor Šakić (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su, 20. avgusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Federalnog vijeća za prekršaje (u daljnjem tekstu: Federalno vijeće), broj Pž-486/05 od 22. juna 2005. godine.
2. Presudom Suda BiH, broj K-134/04 od 24. decembra 2004. godine, Darko Kukić iz Laktaša, vlasnik preduzeća «Darko produkt» d.o.o Laktaši, oglašen je krivim zbog kaznenog dijela pranja novca iz čl. 209. st. 2. u vezi sa st. 1. i čl 54. KZ BiH, te je osuđen na kaznu zatvora od četiri godine. Izrekom citirane presude utvrđeno je da je optuženi radnju izvršenja navedenog djela učinio sa 188 pravnih lica i između ostalog sa apelantima, na način da je tim pravnim licima stavljao na raspolaganje bjanko ovjerene narudžbenice sa izjavom «Darko produkta» d.o.o Laktaši za oslobađanje od plaćanja poreza na promet i od istih preuzimao gotov novac, u većini slučajeva sa unaprijed popunjenim nalozima za uplatu i transfer novca na račun ovih pravnih lica, koji je zatim uplaćivao na račun «Darko produkta» d.o.o. Laktaši i odmah transferisao na račune 188 pravnih lica, kao avans i plaćanje za robu, koja nikad nije bila predmet stvarnog poslovanja tih pravnih lica i .«Darko produkta» d.o.o. Laktaši, pa je tako novac u ukupnom iznosu od 56.409.872,96 KM preko svojih računa ubacio u redovno poslovanje ovih pravnih lica i na taj način prikrio novac stečen neplaćanjem poreza prema zakonima o plaćanju poreza na promet proizvoda FBiH, RS i Brčko Distrikta BiH, u ukupnom iznosu od 7.405.345,40 KM. Da bi to prikrio okrivljeni je u svom knjigovodstvu lažno prikazivao da je roba u tranzitu, uz oslobađanje obaveze plaćanja poreza na promet, prodata pravnom licu «Trivex trade» d.o.o. Doboj, ujedno prikazujući da mu je navedeni kupac platio direktnom uplatom na blagajni ovu robu gotovinski u ukupnom iznosu od 53.934.123,86 KM, što nije bilo moguće, obzirom da je pravnom licu «Trivex trade» d.o.o. Doboj oduzet jedinstveni identifikacioni broj prije ovih fiktivnih transakcija.
3. Komisija za porezne prekršaje Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Komisija) je donijela rješenje, broj 10-6/04-09-2829/05 od 27. aprila 2005. godine, kojim su apelanti proglašeni krivim zbog prekršaja iz člana 25., 26. i 27. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga («Službene novine F BiH», br. 49/02, 37/03 i 14/04), što nisu vršili obračun obaveza po osnovu poreza na promet proizvoda za period od 13. juna 2003. godine do 29. jula 2003. godine, u iznosu od 25.261,62 KM, a što je utvrđeno inspekcijskim nadzorom 23. marta 2005. godine, te im je na osnovu člana 51. stav 1. tačka 1. i stav 2. istog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 2.500,00 KM, odnosno 300,00 KM, uz obavezu da plate troškove postupka u iznosu od 30,00 KM.
4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prijavom porezne inspekcije, broj 10-6/01-15-1-79-
2-5/05 od 6. aprila 2005. godine, pokrenut prekršajni postupak protiv apelanata, da je uz prijavu dostavljen zapisnik o izvršenoj inspekcijskoj kontroli, broj 10-6/01-15-1-79-2-5/05 od 22. marta 2005. godine, kojim je konstatovano, na osnovu uvida u knjigovodstvenu dokumentaciju apelanta, da je apelant kao poreski obveznik obavio fiktivni promet sa firmom «Darko-produkt» d.o.o. Laktaši, na osnovu deset izlaznih računa, koji su plaćeni sa devet naloga, pa se promet smatra krajnjom potrošnjom, na što se plaća porez na promet, da je u cilju pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, 26. aprila 2005. godine, održan usmeni pretres na koji se odazvao predstavnik pravnog lica i odgovorno lice u pravnom licu, koji je naveo da promet s firmom «Darko-Produkt» d.o.o. Laktaši nije bio fiktivan, da je promet ostvaren, izjavu i narudžbenicu su dostavljali uposlenici firme «Darko-Produkt» d.o.o. Laktaši, a da je utvrđeno da u stvari promet robe nije obavljen između prodavatelja i kupca. Komisija je dalje utvrdila, nakon uvida u prijavu za pokretanje prekršajnog postupka, zapisnik o inspekcijskom nadzoru, te saslušanjem apelanata, odnosno predstavnika pravnog lica i odgovornog lica u pravnom licu, da su se u radnjama apelanata ostvarila obilježja iz člana 25., 26. i 27. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, što je kažnjivo po članu 51. stav 1. tačka 1. stav 2. istog zakona, te je apelante oglasila krivim i kaznila po zakonu.
5. Federalno vijeće je rješenjem, broj Pž-486/05 od 22. juna 2005. godine, odbilo žalbu apelanata kao neosnovanu i potvrdio rješenje Komisije. U obrazloženju rješenja se navodi da je prvostepeni organ pravilno postupio kad je u radnjama apelanata našao obilježja navedenog prekršaja i oglasio ih krivim te da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije počinio bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, te da novčane kazne nisu prestrogo odmjerene i da su srazmjerene težini učinjenih prekršaja i stepenu odgovornosti okrivljenih apelanata.
6. Apelanti navode da je pobijanim rješenjima prekršeno njihovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja se ogleda u tome da je odluka prvostepenog organa donijeta na osnovu nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer su organi temeljili svoje odluke na činjeničnom stanju iz presude Suda BiH, broj K-134/04 od 24. decembra 2004. godine. Apelanti ističu da je navedena presuda donijeta na osnovu zaključenog sporazuma o priznanju krivice između tužilaštva i okrivljenog, a ne na osnovu, na raspravi, utvrđenih činjenica. Apelanti ističu da kaznena presuda, po kojoj je neko drugi proglašen krivim i osuđen, ne može imati posljedice po treću osobu, kojoj nije data mogućnost da se o tome što joj se stavlja na teret izjasni. Dakle, apelanti smatraju da je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava u postupku okončanom osporenim rješenjem došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. [...] 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud podsjeća da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP
283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, apelant «Ukras» d.o.o. Vitez nije protiv drugostepenog rješenja podnio zahtjev za sudsku zaštitu, iako je to mogao učiniti. Naime, prema članu 153. Zakona o prekršajima kojim se povrijeđuju federalni propisi («Službene novine F BiH», broj 3/96, 29/00) apelant je imao na raspolaganju zahtjev za sudsku zaštitu, kao vanrededni pravni lijek, koji bi u njegovom slučaju bio djelotvoran i adekvatan da ispita osporeno rješenje Federalnog vijeća kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu, a koji bi u konkretnom slučaju bio dopušten, s obzirom da je ovom apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 2.500,00 KM, dakle preko cenzusa od 1.000,00 KM, propisanog članom 153. navedenog Zakona. S obzirom da apelant takav postupak nije pokrenuo, Ustavni sud konstatuje da ovaj apelant nije iscrpio sve pravne lijekove koji su mogući po zakonu, te da nije ispunio uslov iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, radi čega se apelacija ne može razmatrati.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na drugog apelanta, Igora Šakića, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju ovom apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, dakle ispod cenzusa od 500,00 KM propisanog u članu 153. Zakona o prekršajima kojim se povrjeđuju federalni propisi, pa budući da apelantu nije dopušteno da izjavi zahtjev za sudsku zaštitu, u odnosu na ovog apelanta osporeno rješenje Federalnog vijeća, broj Pž-486/05 od 22. juna 2005. godine, predstavlja konačnu odluku. Međutim, pri ocjeni da li je ova odluka podobna za preispitivanje od strane Ustavnog suda, u okviru njegove apelacione nadležnosti, Ustavni sud se poziva na svoju praksu iz odluke broj U-106/03 od 27. oktobra 2004. godine, kad je ocjenjujući karakter prvostepenog i drugostepenog prekršajnog organa, odnosno u konkretnom slučaju Komisije i Federalnog vijeća, zaključio da ovi organi nemaju karakter tribunala u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. U konkretnom slučaju, prvostepeni prekršajni organ, koji je odredio novčanu kaznu rješenjem , broj 10-6/04-09-2829/05 od 27. aprila 2005. godine, je dio Porezne uprave Federalnog ministarstvafinansija i, na osnovu člana 69. stav 1. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi, imenuje [ga] funkcioner koji rukovodi federalnim organom. Dakle, ovaj organ nije nezavisan od upravnog organa, što se traži članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Isti zaključak se može donijeti i za Federalno vijeće za prekršaje (član 72. stav 2. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi). U takvim okolnostima, odluke navedenih organa ne predstavljaju “presudu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini” u smislu odredbi člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, koja bi bila podobna za ispitivanje od strane Ustavnog suda u okviru njegove apelacione nadležnosti.
12. Iako relevantni propisi u konkretnom slučaju, u odnosu na apelanta Igora Šakića, ne predviđaju takav nezavisan i nepristran sud, koji bi bio nadležan da meritorno preispita osporene odluke, budući da visina izrečene novčane kazne apelantu Igoru Šakiću ne zadovoljava cenzus iz člana 153. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi, Ustavni sud se poziva na praksu iz već pomenute odluke broj U 106/03 od 27. oktobra 2004. godine, kad je u analognoj situacijiustanovljeno da zakonodavna regulativa za traženje sudske zaštite iz člana 153. Zakona o prekršajimakojima se povređuju federalni propisi ostavlja prazninu u pravnoj zaštiti kada su u pitanju lica optužena za prekršaje kojim se povređuju federalni propisi kada je visina izrečene novčane kazne ispod finansijskog minimuma iz člana 153. Zakona. Ustavni sud je u pomenutoj odluci zauzeo stav da praznina ovakve vrste, koja ostavlja lice da se suočava sa prekršajnom odgovornošću koja ima karakter krivične optužbe, bez garancija koje predviđa vladavina zakona, garantirana članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i garancija sadržanih u pravu na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, lišava pravne propise osnovnog kvaliteta prava, odnosno zakona. U navedenoj odluci Ustavni sud je, pozivajući se na zaštitu ustavnih prava, obavezao Vrhovni sud da licima koja su optužena za prekršaje kojim se povrijeđuju federalni propisi, kada je visina izrečene novčane kazne ispod finansijskog minimuma iz člana 153. Zakona o prekršajima kojim se povrjeđuju federalni propisi, omogući pravično saslušanje, kao nezavisan i nepristran sud, i da odredi meritum zahtjeva tih lica tako što će odlučiti o činjeničnim i pravnim pitanjima, ako to bude neophodno.
13. Imajući u vidu ovakvu praksu Ustavnog suda, slijedi da je apelant Igor Šakić imao na raspolaganju efektivan pravni lijek, zahtjev za sudsku zaštitu, uprkos tome što novčana kazna koja mu je izrečena ne ispunjava uslov zakonskog cenzusa.
14. Ustavni sud primjećuje da apelant Igor Šakić nije ni kao odgovorno lice u pravnom licu, iskoristio raspoloživi pravni lijek, u skladu sa svojim ovlaštenjima, koji bi i po samom zakonu bio dopustiv za apelanta «Ukras» d.o.o. Vitez, kao pravno lice, pa nije Vrhovnom sudu podnio zahtjev za sudsku zaštitu u ime pravnog lica, niti je takvu zaštitu tražio za sebe kao odgovorno lice u pravnom licu, na što bi u skladu s praksom Ustavnog suda, u cilju zaštite svojih ustavnih prava imao pravo, nego se direktno obratio Ustavnom sudu.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović