Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1827/05 (S. R.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1827/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1827/05, rješavajući apelaciju Slobodana Radiškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Radiškovića podnesena protiv Naredbe o privremenoj mjeri Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, broj CH/03/13660 od 26. juna 2003. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Radišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je, 26. avgusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Naredbe o privremenoj mjeri Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom), broj CH/03/13660 od 26. juna 2003. godine.

2. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija), broj 701-101659-1/1 od 3. septembra 2002. godine, potvrđeno je stanarsko pravo apelanta na stanu u Prnjavoru u Ulici Svetog Save broj 23.

3. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Prnjavor je na zahtjev apelanta, a na osnovu navedene odluke Komisije, donijelo Zaključak o dozvoli izvršenja, kojim je se dozvoljava izvršenje odluke Komisije i određuje da će se apelantu predati u posjed predmetni stan, a privremeni korisnik Vlado Švraka je obavezan predmetni stan napustiti u roku od 15 dana od prijema tog zaključka.

4. Privremeni korisnik predmetnog stana je podnio prijavu Domu u kojoj je tražio donošenje privremene mjere, kojom bi se spriječila njegova deložacija iz predmetnog stana. Dom je osporenom Naredbom naredio tuženoj strani Republici Srpskoj da spriječi poduzimanje bilo kakvih koraka da podnosilac prijave Vlado Švraka bude deložiran iz spornog stana sve do okončanja postupka koji je pred Osnovnim sudom u Prnjavoru pokrenuo tražeći od Suda da utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

5. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;»

7. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je Ustavni sud nadležan za preispitivanje odluka Doma. Da bi dao odgovor na to pitanje, Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju praksu (vidi, Ustavni sud, odluku broj U- 21/01 od 22. juna 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). U citiranoj odluci, Ustavni sud je zaključio da se Dom ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje njegove odluke, jer Dom vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture Bosne i Hercegovine. Ustavni sud naglašava, da su Ustav Bosne i Hercegovine i Sporazum o ljudskim pravima usvojeni istovremeno, 14. decembra 1995. godine, kao aneksi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, pa treba smatrati da odredbe ova dva aneksa dopunjuju jedan drugog. Iz ovog proizilazi da odredbe sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima ne mogu biti u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dom je uspostavljen Aneksom VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i ima nadležnost da odlučuje o pitanjima navodnih kršenja ljudskih prava. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ima za osnov član VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine koji mu omogućava jurisdikciju s obzirom na «odluku bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini». Značajno je da Ustav Bosne i Hercegovine upućuje na koncept «sud u Bosni i Hercegovini» ne samo u članu VI/3.(b), već i u članu VI/3.(c). Odredbe člana VI/3. (c) Ustava Bosne i Hercegovine odnose se na nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u pogledu pitanja koja mu je proslijedio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», a odnose se na to da li je zakon, od čije valjanosti zavisi predmetna odluka, u saglasnosti, posebno, sa Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom i njenim protokolima. Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju praksu i podsjeća da ove odredbe ne omogućavaju da Dom bude uključen među institucije koje bi mogle biti nadležne da pitanja u vezi sa ljudskim pravima dostavljaju Ustavnom sudu na preliminarna razmatranja, budući je Dom vršio svoje funkcije izvan standardne sudske strukture Bosne i Hercegovine.

8. Vezano za karakter odluka Doma i Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća da su u skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće. Slično, član XI/3. Sporazuma o ljudskim pravima ne predviđa da su odluke Doma predmet revizije, osim u nekim slučajevima od samog Doma, te su stoga konačne i obavezujuće. Kako su ove dvije odredbe bile usvojene u isto vrijeme, slijedi da nije data ni jednoj od ovih institucija nadležnost da revidira odluke one druge nego, da u pogledu pitanja ljudskih prava Ustavni sud i Dom treba da funkcionišu kao paralelne institucije, te da ni jedna od njih nije nadležna da se miješa u rad one druge, a da je u pojedinim slučajevima ostavljeno na raspolaganje podnosiocima zahtjeva da naprave izbor između alternativnih pravnih lijekova. ( vidi, inter alia, Ustavni sud, odluka broj U-7/98 od 26. februara 1999. godine). Stoga, slijedi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje u predmetnom slučaju.

9. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1827/05 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio