Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1898/05 (J. M.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1898/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1898/05, rješavajući apelaciju Josipa Martinčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Martinčića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž- 69/05 od 21. juna 2005. godine, i presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj K-3/05 od 22. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Martinčić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gordana Gerdijan, advokat iz Banja Luke, podnio je, 9. septembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-69/05 od 21. juna 2005. godine, i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-3/05 od 22. marta 2005. godine.
2. Okružni sud je presudom, broj K-3/05 od 17. februara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Kž-69/05 od 21. juna 2005. godine, apelanta oglasio krivim za krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 6. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik“, broj 49/03) i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Apelant je osuđen za krivično djelo teško ubistvo jer je, noću, 22/23. decembra 2004. godine, u unajmljenoj kući u kojoj je živio sa nevjenčanom suprugom i tromjesečnim sinom, nakon što se sin probudio i počeo da plače, dao mu flašicu, pa kad je dijete odbilo da primi hranu i nastavilo sa plakanjem, u namjeri da ga liši života, zatvorenom pesnicom udario dijete u lijevi dio glave u predjelu uha, te kada ga je supruga pokušala spriječiti u daljem udaranju, lijevom stisnutom pesnicom još dva puta udario dijete u desni dio glave, usljed čega mu je nanio tešku i po život opasnu tjelesnu povredu u vidu višestrukog preloma kostiju glave, pa je u toku noći usljed masivnog krvarenja unutar lobanjske šupljine nastupila smrt djeteta. Okružni sud je zaključio da je apelant navedenim radnjama lišio života dijete. Okružni sud je u dokaznom postupku izveo dokaze optužbe, odnosno proveo dokazni postupak vještačenjem vještaka za sudsku medicinu, zatim vještaka psihijatrijske struke, te saslušanjem nekoliko svjedoka i uvidom u relevantnu dokumentaciju. Odbrana nije izvodila dokaze, osim što je predložila da se nad apelantom, kao optuženim provede psihološko vještačenje, u sklopu prigovora na neuropsihijatrijsko vještačenje, koji prijedlog je sud rješenjem odbio. Okružni sud je navodima svjedoka i vještaka u potpunosti poklonio vjeru jer nije bilo nijednog razloga koji bi doveo u sumnju te iskaze, te pošto su isti potvrđeni i pismenim dokazima u koje je sud izvršio uvid i poklonio im vjeru. U obrazloženju presude Okružnog suda se ističe da je sud odbio vještačenje po vještaku psihologu, koje je predložila odbrana, jer ovakvo vještačenje ne bi u bitnom izmjenilo činjenično stanje što se tiče uračunljivosti apelanta, kao optuženog u vrijeme izvršenja krivičnog djela, jer je vještak psihijatar jedini kompetentan da cijeni da li je optuženi bio duševno bolestan, zaostalog duševnog razvoja ili se nalazio u stanju privremene duševne poremećenosti, kao bolesnim stanjima ili stanjima bliskim bolesti, a koja stanja bi, zajedno sa nemogućnosti shvatanja značaja svog djela, ili nemogućnosti upravljanja svojim postupcima, mogla dovesti do neuračunljivosti optuženog. Po ocjeni suda u konkretnom slučaju nije bilo potrebe za izvođenjem psihološkog vještačenja, kao pomoćne dijagnostičke metode u psihijatrijskom vještačenju, jer su provedenim psihijatrijskim vještačenjem utvrđene sve relevantne okolnosti koje se tiču stepena uračunljivosti apelanta, kao optuženog. Utvrđeno je da je u vrijeme izvršenja djela kod apelanta došlo do prolaznog duševnog poremećaja od lakog do srednjeg stupnja, zbog kojeg je apelant bio smanjene sposobnosti da shvati značaj i posljedice svog djela, odnosno da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv. Sud je zaključio budući da su udarci u glavu djeteta bili takvog intenziteta da su nastupili višestruki prelomi kostiju lobanje, te imajući u vidu upornost koju je pokazao, kad je i nakon pokušaja supruge da spriječi dalje udaranje još dva puta udario dijete, te imajući u vidu ponašanje nakon učinjenog djela kad je umjesto da dijete odvede ljekaru i tako ublaži posljedice legao da spava, a potom svjedocima izjavio da je dijete umrlo prirodnom smrću, odnosno majci ispalo iz ruku, da nije pokazao kajanje, nego je hladnokrvno prihvatio posljedicu, smrt djeteta, odnosno da je bio svjestan svoje kriminalne radnje i da ju je kao takvu htio prikriti da je u odnosu na posljedicu, odnosno smrt djeteta apelant postupao sa direktnim umišljajem. Dalje se ističe da je odlučujući o kazni sud s pažnjom cijenio olakšavajuće okolnosti koje se nalaze na strani apelanta, kao optuženog, da je djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, sud je cijenio njegov raniji život, koji je bio prilično težak jer je odrastao bez roditelja, prepušten sam sebi, teške materijalne prilike, kao i raniju neosuđivanost, istovremeno imajući u vidu svrhu kažnjavanja, pa je u nedostatku otežavajućih okolnosti izrekao kaznu zatvora u donjim granicama propisane kazne.
3. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se ističe da je pobijana presuda na pravilan način utvrdila svjesnu i voljnu komponentu psihičkog odnosa apelanta kao optuženog prema djelu i njegovoj posljedici, nalazeći da je optuženi postupao sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan da udarcima pesnicom jakog intenziteta u glavu djeteta starosti tri mjeseca, može nastupiti njegova smrt, s obzirom na mekoću kostiju i nesraslost lobanje, kao opštepoznat biološki proces, te brojnost i intenzitet udaraca, koji su uzrokovali pucanje kostiju glave u zvjezdastom smjeru, koji pokriva gotovo cjelokupnu lobanjsku površinu. Nastupanje posljedice i smrt djeteta, u konkretnim okolnostima je bila potpuno izvjesna, dakle posljedica je obuhvaćena htjenjem, te je u poduzetim radnjama optuženog ostvareno biće krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 6. KZ RS, za koje djelo je prvostepenom presudom okrivljeni apelant oglašen krivim, te da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti od uticaja na visinu kazne i dao im odgovarajući značaj, što u svemu prihvata i Vrhovni sud, koji je u cjelosti potvrdio presudu Okružnog suda, a odbio žalbu branioca optuženog apelanta.
4. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje jer nije pravilno utvrđen subjektivan odnos apelanta prema djelu za koje je optužen, odnosno da li je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv i vin. Ističe da nije sa umišljajem počinio krivično djelo za koje je osuđen, a da su redovni sudovi osporenim presudama na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenjenili materijalno pravo, te ga oglasili krivim za djelo koje nije počinio, jer nije htio da ubije svoje dijete. Dalje ističe da zbog nedostatka materijalnih sredstava nije mogao sam uraditi nalaz po vještacima psihologu, psihijatru odnosno neuropsihijatru, jer je slabog imovnog stanja, pa se ne može govoriti o pravičnom suđenju, kad zavisi od odluke suda da li će mu odobriti novčana sredstva za nadvještačenje. Ustavni sud zaključuje da se apelant dakle žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava i u tome vidi povredu svojih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Apelant je naveo da on nije odgovoran za krivično djelo za koje je osuđen, odnosno da nije s umišljajem lišio dijete života i da je to isticao tokom cijelog krivičnog postupka, te da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje donošenjem osporenih presuda, kojim je utvrđeno da je u vrijeme izvršenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv, da je postupao s direktnim umišljajem, odnosno da je kriv za počinjeno krivično djelo teškog ubistva.
8. Ustavni sud je utvrdio da je Okružni sud proveo temeljit dokazni postupak, utvrdio relevantne činjenice i obrazložio zaključak o postojanju apelantove krivične odgovornosti. Okružni sud je dao jasne i potpune razloge iz kojih je poklonio vjeru nalazu vještaka neuropsihijatra i utvrdio da je apelant postupao s direktnim umišljajem u vrijeme izvršenja djela, te razloge iz kojih je odbio prijedlog odbrane da se provede dodatno vještačenje po vještaku psihologu, cijeneći da to vještačenje kao pomoćna dijagnostička metoda pri psihijatrijskom vještačenju nije potrebno u konkretnom slučaju, jer ne bi u bitnom izmjenilo činjenično stanje koje se tiče uračunljivosti optuženog u vrijeme izvršenja krivičnog djela, s obzirom da je vještak psihijatar jedini kompetentan da procijeni uračunljivost optuženog u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Vrhovni sud je u svojoj presudi dao obrazloženje na sve žalbene navode i u potpunosti je potvrdio prvostepenu presudu. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
9. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović