Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1944/05 (R. K.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1944/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1944/05, rješavajući apelaciju Radomira Kukavice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radomira Kukavice podnesena protiv presude Okružnog suda Banja Luka, broj Gž- 2204/03 od 27. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radomir Kukavica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, podnio je, 15. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-2204/03 od 27. jula 2005. godine.

2. U toku 2000. godine apelant je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Novi Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) deložiran iz stana koji se nalazi u Novom Gradu u Ul. Karađorđa Petrovića br. 7, a svoje pokretne stvari nakon deložacije je preuzeo i smjestio u garažu, čiji krov nije bio oštećen i koji je počeo prokišnjavati nakon nevremena 2002. godine. Apelant je po presudi Osnovnog suda Novi Grad (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs 31/02 od 26. oktobra 2002. godine, uveden u posjed stana u Novom Gradu u Ul. Karađorđa Petrovića br. 47, koji je pretrpio određena oštećenja od strane ranijeg korisnika.

3. Apelant je protiv tuženog podnio tužbu sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se obaveže tuženi na isplatu naknade štete za oštećenje stvari iz stana u Ul. Karađorđa Petrovića br. 7, i oštećenje stana koji se nalazi u Ul. Karađorđa Petrovića br. 47 u Novom Gradu u iznosu od 12. 340.00 KM.

4. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-284/01 od 17. jula 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-2204/03 od 27. jula 2005. godine, tužbeni zahtjev apelanta je odbijen, kao na zakonu neosnovan.

5. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da na strani tužene nema osnova odgovornosti, jer je prema čl. 154 st.1. ZOO-a predviđeno da je onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan naknaditi je, dok je u konkretnom slučaju dokazano da šteta nije nastala krivicom tužene, pa je ista nije dužna naknaditi. Dalje se ističe da bi tužena bila oslobođena od odgovornosti za naknadu štete u smislu odredbi člana 179 st.1 ZOO-a, čak i da je bila obavezna za čuvanje tih stvari, budući da je po navodima apelanta kao tužioca garaža počela prokišnjavati usljed nevremena 2002 godine, što znači da je šteta nastala od uzroka koji se nalazi van stvari i čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, a ni izbjeći. Vezano za naknadu štete zbog oštećenja stana u Ul. Karađorđa Petrovića br. 47, koje je po navodima apelanta nastalo od strane ranijeg korisnika po ocjeni suda nije odgovorna tužena, nego davalac stana na korištenje u smislu odredaba čl. 26. stav 3. Zakona o stambenim odnosima, pa je iz tih razloga tužbeni zahtjev tužioca u cjelini odbijen kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude Okružnog suda se ističe da žalbeni prigovori ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da na strani tužene nema odgovornosti za naknadu štete zbog propasti stvari i oštećenja stana, pa je zaključio da ne stoje žalbeni razlozi, niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti i žalbu odbio, a prvostepenu presudu potvrdio.

7. Apelant smatra da su mu ovim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

8. Okružni sud u svom odgovoru na apelaciju predlaže da se ista odbaci, kao nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu, budući da apelant nije izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda, nego je podnio apelaciju Ustavnom sudu, te da se, ukoliko se apelacija ne odbaci, ista odbije kao neosnovana iz razloga navedenih u osporenim presudama.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1.stav 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. stav 2.i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

10. S obzirom na stav o dopustivosti apelacije iz odgovora Okružnog suda da je predmetna apelacija nedopustiva, budući da apelant nije izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda, Ustavni sud će najprije ispitati dopustivost predmetne apelacije u tom pogledu.

11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prema odredbama člana 382. Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ», broj 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 29/90 i 35/91, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, 14/94 i 32/94), koji se u predmetnoj pravnoj stvari primjenjuje na osnovu odredbe 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 58/03 i 85/03), revizija dozvoljena protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu, ako vrijednost predmeta spora, koju je tužilac u tužbi naveo prelazi 800 novih dinara. Ovaj cenzus nije izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku promjenjen u važeće platežno sredstvo, nakon što je 11. avgusta 1997. godine, uvedena konvertibilna marka, kao zakonsko platežno sredstvo u Bosni i Hercegovini, odnosno Republici Srpskoj. Iz tog razloga ostaje teret na pojedincima da istražuju koja je protuvrijednost novih dinara, koji više nisu platežno sredstvo u Bosni i Hercegovini, u odnosu na konvertibilnu marku. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21.).

13. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, revizija kao pravno sredstvo apelantu nije bila lako razumljiva, pa samim tim nije mu bila na odgovarajući način ni dostupna, budući da je došlo do propusta u usklađivanju člana 382. Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ», broj 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 29/90 i 35/91, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, 14/94 i 32/94) sa važećom monetom u Bosni i Hercegovini, odnosno Republici Srpskoj. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da bi bio pretjeran teret zahtjevati od apelanta da sam istražuje koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava, odnosno koja je protuvrijednost označenog iznosa od 800 novih dinara, kao cenzusa iz člana 382. ranijeg ZPP-a, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, u situaciji kad je u Republici Srpskoj jedino zakonom dopušteno platežno sredstvo konvertibilna marka, a zakonodavac nije prestankom važenja dinara u Republici Srpskoj utvrdio taj iznos u konvertibilnim markama. Iz navedenog razloga, Ustavni sud smatra da je u pogledu iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, predmetna apelacija dopustiva.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

15. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

16. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, budući da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge iz kojih su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da na strani tužene nema odgovornosti za štetu nastalu na apelantovim pokretnim stvarima i stanu. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, time što su mu odbili dosuditi naknadu štete za koju je tužena odgovorna, a koja je nastala na njegovoj imovini – pokretnim stvarima i stanu.

19. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je tužena odgovorna da apelantu nadokanadi štetu nastalu na stvarima iz stana iz kog je na osnovu rješenja tužene deložiran, kao i za štetu nastalu u stanu u koji je useljen na osnovu odluke Osnovnog suda, broj Rs31/02 od 26. oktobra 2002. godine, odnosno da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-2105/05 od 27. juna 2006. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

21. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

22. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali i na osnovu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima zaključili da šteta na stvarima apelanta, odnosno na stanu u koji je useljen, ukoliko je i nastala, nije nastala radnjama tužene, niti potiče od uzroka za koji bi tužena odgovarala. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1944/05 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio