Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2330/06 (Z. T.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2330/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2330/06, rješavajući apelaciju Zvonimire Terman, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonimire Terman podnesena protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka, broj 011-0-Gž-
06-000 115 od 30. juna 2006. godine, zbog toga što je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonimira Terman (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Karlovca, koju zastupa Dragana Jeftić - Šuka, advokat iz Banja Luke, podnijela je, 1. avgusta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-06-000 115 od 30. juna 2006. godine. Apelantica je također podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio svako postupanje nadležnih organa Opštine Banja Luka, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Zvonko Terman, otac apelantice, bio je nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u Banja Luci u Ulici Ravnogorska 19, raniji naziv Franca Prešerna. Otac apelantice je, 1993. godine, umro u Banjoj Luci.
3. Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je u ostavinskom predmetu rješenjem, broj O-2000/03 od 8. aprila 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Gž-06-000 115 od 30. juna 2006. godine, riješio da se neće raspravljati zaostavština iza umrlog Zvonka Termana. U obrazloženju rješenja se navodi da je supruga ostavitelja, a majka apelantice, Zorislava Terman podnijela, 26. septembra 2003. godine, prijedlog za pokretanje ostavinskog postupka iza umrlog Zvonke Termana, te navela da zaostavštinu čine nekretnine koje se sastoje od dvosobnog stana u Banja Luci, Ravnogorska ulica broj 19, raniji naziv Franca Prešerna. Dalje se navodi da je u spis uložena uredno ovjerena nasljedna izjava Zorislave Terman, odnosno supruge ostavitelja, kojom ista svoj zakonski nasljedni dio ustupa apelantici, kao svojoj kćerki, koja se putem punomoćnika prihvatila svog zakonskog nasljednog dijela. U obrazloženju se ističe da je utvrđeno da je ostavitelj bio samo nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.i bez druge imovine, pa je na osnovu toga sud odlučio da se neće raspravljati zaostavština iz umrlog Zvonke Termana.
4. Apelantica se žali da su redovni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijedili njena ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno tumačili da stanarsko pravo ne spada u imovinska prava podobna za nasljeđivanje, te da su pogrešno zaključili da stanarsko pravo njenog umrlog oca ne predstavlja imovinu koja ulazi u ostavinsku masu i koja može biti predmetom nasljeđivanja, pa da su time povrijedili njena navedena ustavna prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9). apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se konkretni postupak pred redovnim sudovima može smatrati «sporom» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa postojanjem «spora» o pravu ili činjenicama, Ustavni sud ukazuje na principe iznijete u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i na vlastitu jurisprudenciju prema kojoj ostavinski postupak, sam po sebi, ne predstavlja «spor» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Benthem protiv Holandije, presuda od 23. oktobra 1985. godine, Serija A, broj 97, strane 14-15, stav 32.; Ustavni sud, odluka broj U-65/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 43/03). U konkretnom slučaju, apelantica osporava rješenje Okružnog suda doneseno u ostavinskom postupku. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na pravično suđenje nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju garantuje pravo svakoga na mirno uživanje njegove «imovine», što se konsekventno primjenjuje samo na postojeću imovinu neke osobe i ne garantuje pravo na sticanje imovine, bilo putem zakonskog nasljeđivanja ili dobrovoljnog raspolaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda Marcx protiv Belgije od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 50).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantica upravo žali na nemogućnost sticanja imovine putem nasljeđivanja. U predmetnom ostavinskom postupku je utvrđeno da ostavitelj nije imao druge imovine, a da je na spornom stanu samo imao stanarsko pravo, koje po svojoj prirodi ne može biti predmetom nasljeđivanja i kao takvo nije moglo ući u ostavinsku masu ostavitelja. Na osnovu izloženog, Ustavni sud konstatuje da predmetno stanarsko pravo u konkretnom slučaju ne prestavlja postojeću «imovinu» apelantice koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga je apelacija u odnosu na pravo na imovinu nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović