Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2149/05 (M. Š.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Protek roka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2149/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2149/05, rješavajući apelaciju Mustafe Šabanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Šabanovića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž- 674/05 od 11. avgusta 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Konjicu, broj I-155/03 od 25. marta 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Šabanovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž- 412/01 od 18. oktobra 2001. godine i presude Općinskog suda u Jablanici, broj P-226/00 od 14. aprila 2001. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Šabanovića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž- 674/05 od 11. avgusta 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Konjicu, broj I-155/03 od 25. marta 2005. godine, u odnosu na navode o povredi prava na rad, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Šabanović (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Asim Šuta, advokat iz Konjica, podnio je, 17. oktobra 2005 godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-412/01 od 18. oktobra 2001. godine i presude Općinskog suda u Jablanici, broj P-226/00 od 14. aprila 2001. godine, rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-674/05 od 11. avgusta 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Konjicu, broj I-155/03 od 25. marta 2005. godine. Apelant je 14. septembra i 2. oktobra 2006. godine dostavio dopunu apelacije.
a)Parnični postupak
2. Općinski sud u Jablanici je presudom, broj P-226/00 od 14. aprila 2001. godine, poništio rješenje tužene JP «Elektroprivreda BiH», Hidroelektrane na Neretvi, broj 1217-260/96 od 6. maja 1996. godine, o prestanku radnog odnosa apelantu. Odlučeno je da je tužena dužna apelantu isplatiti troškove postupka u iznosu od 105,00 KM. Apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva.
3. Kantonalni sud je presudom, broj Gž-412/01 od 18. oktobra 2001. godine, odbio žalbu tužene i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu kojim je poništeno rješenje tužene, broj 1217-260/96 od 6. maja 1996. godine, o prestanku radnog odnosa apelanta. Sud je djelimično uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva i odlučeno o troškovima postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da će prvostepeni sud u ponovnom postupku u odnosu na uspostavu radno pravnog statusa apelanta postupiti po odredbama člana 143a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu i prekinuti postupak, te predmet ustupiti na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji za provedbu člana 143. Zakona o radu. Sud je naveo da će od odluke nadležne kantonalne komisije zavisiti i pravo apelanta na isplatu naknade koju traži, te da će sud zastati sa postupkom u tom dijelu i sačekati odluku o radnopravnom statusu apelanta.
4. Rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, broj 03-34- 486/02 od 5. septembra 2002. godine, usvojena je apelantova žalba i naloženo poslodavcu da u skladu sa članom 143. Zakona o radu u roku od 15 dana riješi apelantov radno pravni status. b)Izvršni postupak
5. Općinski sud u Konjicu je rješenjem, broj I-155/03 od 25. marta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-674/05 od 11. avgusta 2005. godine, utvrdio da je postupak u predmetnoj izvršnoj stvari okončan.
6. U obrazloženju osporenog rješenja se navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je pravosnažnim rješenjem Općinskog suda u Jablanici, broj I-155/03 od 9. maja 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-442/02 od 11. septembra 2003. godine, dozvoljeno izvršenje na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda u Jablanici, broj P-226/00 od 10. februara 2001. godine, djelimično potvrđene presudom Kantonalnog suda, broj Gž-412/01 od 18. oktobra 2001. godine, te na osnovu rješenja Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 5. septembra 2002. godine. JP «Elektroprivredi» BiH Sarajevo-Hidroelektrane na Neretvi, Jablanica kao izvršeniku je naloženu da apelantu kao tražiocu izvršenja riješi radno-pravni status u skladu sa članom 143. Zakona o radu.
7. Drugostepeni sud je našao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je izvršenik postupio u svemu po rješenju o dozvoli izvršenja od 9. maja 2003. godine na način što je donio rješenje od 8. maja 2003. godine kojim je utvrđen status apelanta kao zaposlenika na čekanju posla i rješenje od 9. maja 2003. godine kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa apelanta sa 5. majem 2000. godine i pravo apelanta na otpremninu u skladu sa članom 143. st. 4. i 5. Zakona o radu.
8. Nadalje je drugostepeni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi da su tri zaposlenika izvršenika primljeni u radni odnos na radno mjesto na kojem je apelant radio nakon što mu je prestao radni odnos jer su navedeni zaposlenici u radnom odnosu kod izvršenika od prije 1992. godine. Sud je utvrdio da je u smislu člana 143. Zakona o radu bitno da se ne radi o novom zaposleniku, a da nije zabranjeno da se unutar firme vrši preraspoređivanje zaposlenih.
9. Drugostepeni sud je također naveo da je tokom izvršnog postupka kao i u žalbi apelant iznosio činjenice i navode koje može postavljati samo u parničnom postupku, te da izvršni sud ne može nalagati izvršeniku da izvrši bilo kakvu činidbu osim one navedene u izvršnoj ispravi.
10. Apelant navodi da je rješenjem prvostepenog i drugostepenog suda povrijeđeno njegovo pravo na rad. Navodi da je protiv rješenja JP Elektropriovrede BiH Sarajevo- Hidroelektrane na Neretvi, Jablanica od 8. i 9. maja 2003. godine izjavio žalbe po kojima nije odlučeno. Ističe da je poslodavac donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu retroaktivno odnosno rješenjem od 8. maja 2003. godine je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos sa 5. majem 2000. godine. Ističe da je poslodavac sa trojicom radnika sklopio ugovore poslije otkaza apelantu 2000. godine, te da je istina da su navedeni radnici radili i prije kod pomenutog poslodavca, ali da nisu bili raspoređeni na radno mjesto koje je pripadalo apelantu. Ističe da su prvostepeni i drugostepeni sud svojim odlukama učinili bitnu povredu odredaba Zakona o izvršnom postupku i Zakona o radu na štetu apelanta. Iz navedenog proizilazi da se apelant žali i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U dopuni apelacije od 2. oktobra 2006. godine apelant traži da Ustavni sud obrati posebnu pažnju na stav suda kada je poništio rješenje o otkazu, a apelanta uputio na nadležne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu obzirom da se po mišljenju apelanta navedeni član nije mogao odnositi na njega.
11. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. st.1, 2. i 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
4. protekao je rok za podnošenje apelacije;
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
12. U dijelu u kojem apelant osporava osporava rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-674/05 od 11. avgusta 2005. godine i rješenje Općinskog suda u Konjicu, broj I-155/03 od 25. marta 2005. godine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U konkretnom slučaju apelant se žali na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
14. Ustavni sud konstatuje da su u predmetnom izvršnom postupku sudovi utvrdili da je izvršenik postupio u svemu po rješenju o dozvoli izvršenja od 9. maja 2003. godine na način što je donio rješenje od 8. maja 2003. godine kojim je utvrđen status apelanta kao zaposlenika na čekanju posla i rješenje od 9. maja 2003. godine kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa apelanta sa 5. majem 2000. godine i pravo apelanta na otpremninu u skladu sa članom 143. stav 4. i 5. Zakona o radu. Dakle sudovi su u toku izvršnog postupka utvrdili da je izvršenik postupio u skladu sa izvršnom ispravom i da je postupak u predmetnoj izvršnoj stvari okončan.
15. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su redovni sudovi primjenili materijalno pravo i tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim, te da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje apelantovih ustavnih prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U dijelu u kome apelant osporava presudu Općinskog suda u Jablanici i Kantonalnog suda, koje su donesene u parničnom postupku, Ustavni sud konstatuje da je presudu Kantonalnog suda, broj GŽ-412/01 od 18. oktobra 2001. godine, apelant primio prije donošenja rješenja o izvršenju, broj I-155/03 od 9. maja 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž- 442/03 od 11. septembra 2003. godine.
17. Na osnovu navedenog proizilazi da je apelacija u ovom dijelu podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga je u skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključio da je u ovom dijelu apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda broj Gž-412/01 od 18. oktobra 2001. godine.
18. Apelant je također naveo da mu je u predmetnom izvršnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na rad. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da pravo na rad nije pravo čija se zaštita može tražiti u okviru izvršnog postupka u kojem je donesena osporena odluka. Nadalje pravo na rad kao samostalno pravo nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Stoga, iz navedenih razloga proizilazi da je predmetna apelacija u odnosu na apelantove žalbene navode o povredi njegovog prava na rad ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1, 2. i 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko je podnesena nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović