Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2247/05 (N. B.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2247/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2247/05, rješavajući apelaciju Nihada Bekrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nihada Bekrića, podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Herecgovine, broj Gž-461/05 od 5. oktobra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Herecgovine, broj I-221/05 od 15. februara 2005. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nihada Bekrića, podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Herecgovine, broj Gž-461/05 od 5. oktobra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Herecgovine, broj I-221/05 od 15. februara 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nihad Bekrić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Herecgovine, podnio je, 31. oktobra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Herecgovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-461/05 od 5. oktobra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Herecgovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj I-221/05 od 15. februara 2005. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj I-221/05 od 15. februara 2005. godine, dozvoljeno je izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda, broj P-25/02-I od 23. aprila 2004. godine i izvršne presude Apelacionog suda, broj Gž-412/04 od 10. decembra 2004. godine, radi naplate novčanog potraživanja.

3. Iz prijedloga za dozvolu izvršenja koji je kao tražilac izvršenja podnio mldb. Nedim Čandić po ocu zakonskom zastupniku Nusretu Čandiću protiv apelanta kao izvršenika proizilazi da je presudom Apelacionog suda, broj Gž-412/04 od 10. decembra 2004. godine preinačena presuda Osnovnog suda, broj P-25/02-I od 23. aprila 2004. godine, tako što je apelant kao tuženi obavezan da tužitelju Nedimu Čandiću na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 12.700,00 KM sa zakonskom kamatom počev od 23. aprila 2004. godine pa sve do konačne isplate. Navedenom presudom je apelant obavezan da na ime parničnih troškova isplati tužitelju iznos od 2.332,80 KM. Prvostepena presuda je ostala neizmjenjena u dijelu obaveze apelanta da tužitelju naknadi materijalnu štetu tako da je apelant obavezan da na ime materijalne štete isplati tužitelju iznos od 730,80 KM sa zakonskom kamatom počev od 18. januara 2002. godine pa do konačne isplate. Predloženo je da se apelant obaveže na isplatu određenih novčanih iznosa, te dalje predloženo da će se tražilac izvršenja, ukoliko apelant dobrovoljno ne izvrši naloženu isplatu, namiriti popisom, pljenidbom i prodajom pokretnih stvari koje se nalaze u posjedu i vlasništvu izvršenika u kući u Čandama bb, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine.

4. Apelant je protiv rješenja o dozvoli izvršenja podnio prigovor u kojem je istakao da je prijedlog za dozvolu izvršenja podnio zakonski zastupnik Nedima Čandića, a da je Nedim Čandić prije podnošenja prijedloga navršio 18 godina života i da može sam obavljati radnje u postupku shodno članu 29. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u vezi s a članom 20. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, te da je na taj način prijedlog podnesen od neovlaštenog lica ali i bez predhodnog obraćanja apelantu kao izvršeniku.

5. Apelacioni sud je rješenjem, broj Gž-461/05 od 5. oktobra 2005. godine, odbio prigovor apelanta kao neosnovan.

6. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je rok za dobrovoljno ispunjenje novčanog potraživanja već odavno protekao, a da apelant nije dokazao da je ispunio navedeno potraživanje niti je pokazao spremnost za ispunjenjem, te se stoga prigovor apelanta u pogledu mogućnosti i načina isplate ukazuje neosnovanim i nije u interesu procesne ekonomije. Sud je nadalje naveo da se načelu procesne ekonomije protivi i prigovor apelata da je prijedlog za dozvolu izvršenja podnijelo neovlašteno lice, te da se navedeni prigovor protivi i načelu hitnosti postupanja propisanom odredbom člana 6. Zakona o izvršnom postupku, te da je to pokušaj da se uspori postupak izvršenja. Sud je naveo da rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi i izvršenik može svoju obavezu da ispuni samo u odnosu na tražioca izvršenja koji je označen u izvršnoj ispravi, a u konkretnom rješenju o izvršenju je određeno da će apelant svoju obavezu izmiriti prema Nedimu Čandiću koji je kao tražilac izvršenja označen u navedenim presudama kao izvršnim ispravama. Sud je odlučio da neće usvojiti prigovor zbog toga što je hitnost izvršnog postupka imperativ i što je ispunjenje obaveze prema izvršnim ispravama ovlašten tražiti otac Nedima Čandića, a apelant svoju obavezu da izvrši prema Nedimu Čandiću kako je to sadržano u prijedlogu i rješenju o izvršenju. Stoga je sud zaključio da su i prijedlog i rješenje o izvršenju identični izvršnim ispravama, a razlozi navedeni u prigovori nisu razlozi koji sprečavaju izvršenje niti su razlozi propisani odredbom člana 46. Zakona o izvršnom postupku

7. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je Nedim Čandić prije podnošenja izvršnog prijedloga navršio 18 godina života, čime je stekao potpunu poslovnu sposobost, te da stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama obavljati radnje u postupku. Stoga apelant smatra da je izvršni prijedlog, podnesen od strane Nusreta Čandića, oca Nedima Čandića, podnesen od neovlaštenog lica, te da je postojala obaveza prvostepenog suda da ga odbaci. Apelant navodi da sudovi u Brčko Distriktu proizvoljno primjenjuju zakon, te da se kršenje načela zakonitosti ne može pravdati načelom hitnosti izvršnog postupka.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

9. Apelant osprava rješenje Apelacionog suda i Osnovnog suda koja su donesena u postupku izvršenja pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda, broj P-25/02-I od 23. aprila 2004. godine i izvršne presude Apelacionog suda, broj Gž-412/04 od 10. decembra 2004. godine, a kojima je utvrđena obaveza apelanta da tužitelju Nedimu Čandiću isplati određeno novčano potraživanje, te navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da je tražilac izvršenja u svom prijedlogu za dozvolu izvršenja predložio da se apelant obaveže na isplatu određenih novčanih iznosa, te ukoliko apelant ne izvrši dobrovoljno naloženu isplatu predložio namirenje popisom, pljenidbom i prodajom pokretnih stvari koje se nalaze u posjedu vlasništva izvršenika u njegovoj kući. Prema tome, Ustavni sud smatra da su novčana sredstva i pokretna imovina na kojima je predloženo izvršenje imovina apelanta u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu donošenjam rješenja Osnovnog suda, broj I-221/05 od 15. februara 2005. godine, kojim je sud dozvolio predloženo izvršenje. Međutim, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje zasnovano na Zakonu o izvršnom postupku jer je izvršenje dozvoljeno na osnovu pravosnažnih sudskih odluka u smislu člana 22. navedenog zakona. Nadalje, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje bilo u javnom interesu koji se ogleda u pravnoj sigurnosti da se izvrše pravosnažne sudske odluke. Također, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje u imovinu apelanta proporcionalno interesu apelanta i javnom interesu, te da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1, te da su apelantovi navodi u vezi s tim očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Nadalje, apelant osprava rješenje Apelacionog suda i Osnovnog suda koja su donesena u postupku izvršenja pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda, broj P-25/02-I od 23. aprila 2004. godine i izvršne presude Apelacionog suda, broj Gž-412/04 od 10. decembra 2004. godine, a kojima je utvrđena obaveza apelanta da tužitelju Nedimu Čandiću isplati određeno novčano potraživanje, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Herecgovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju praksu u predmetima koji se tiču postupka izvršenja, odnosno pitanja da li se u slučaju osporavanja postupka izvršenja od strane izvršenika radi o postupku u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio „da u okolnostima kada pobijanim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava apelanta, apelant ne može ni očekivati od Ustavnog suda njegovo djelovanje, jer suština apelacije podnesene protiv navedenog rješenja je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“ (vidi odluku o dopustivosti Ustavnog suda, broj AP-2152/05 od 17. novembra 2005. godine, stav 8.).

12. Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivala nova ni posebna građanska prava apelanta već je sud odredio predloženo izvršenje na osnovu izvršne isprave donesene u parničnom postupku, a kojom je utvrđena novčana obaveza apelanta prema tužitelju sada tražiocu izvršenja Nedimu Čandiću. Podnošenje prijedloga za izvršenje od strane oca tužitelja, a koji je tužitelja kao malodobnog i zastupao u parničnom postupku, ne mijenja i dalje apelantovu novčanu obavezu prema tužitelju odnosno tražiocu izvršenja utvrđenu u izvršnoj ispravi. Također, naznačeni tražilac izvršenja je identičan naznačenom tužitelju u izvršnim ispravama. Dakle, u predmetnom postupku se radilo isključivo o postupku izvršenja u korist tažioca izvršenja Nedima Čandića, a koji postupak u suštini ne predstavlja postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, iz navedenih razloga proizilazi da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2247/05 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio