Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2368/05 (M. C.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2368/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2368/05, rješavajući apelaciju Milovana Cumbe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milovana Cumbe, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž- 22/05 od 14. juna 2005. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci, broj K-34/02 od 23. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milovan Cumbo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 16. novembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-22/05 od 14. juna 2005. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-34/02 od 23. novembra 2004. godine.
2. Okružni sud je presudom, broj K-34/02 od 23. novembra 2004. godine, apelanta kao prvooptuženog oglasio krivim za krivično djelo teško ubistvo u pokušaju iz člana 128. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakonika Republike Srpske u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materijala iz člana 387. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske. Apelantu je za krivično djelo teško ubistvo u pokušaju utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina i osam mjeseci, a za krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materijala utvrđena je kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci. Apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. aprila do 27. jula 2002. godine. Od apelanta je oduzeta automatska puška marke «Kalašnjikov» fabrički broj TA 3145 kao predmet upotrebljen za izvršenje krivičnog djela. Oštećeni su sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni u cjelosti na parnicu. Apelant i ostali optuženi su obavezani da plate troškove krivičnog postupka.
3. Iz obrazloženja presude proizilazi da je sud sproveo dokazni postupak u kojem je saslušao oštećenu, a na osnovu člana 333. stav 1. Zakona o krivičnom postupku pročitan je iskaz drugog oštećenog koji je u međuvremenu umro, a uz saglasnost stranaka u smislu člana 333. stav 2. Zakona o krivičnom postupku pročitan je iskaz svjedoka, te nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine, a i vještaka neuropsihijatrijske struke kao i nalaz i mišljenje vještačenja vatrenog oružja i čaure i vještačenja tragova barutnih čestica kao i ostali pismeni dokazi u spisu. Sud je naveo da na izvedene dokaze nije bilo bitnih primjedbi osim primjedbe drugooptuženog. Kako nije bilo prijedloga za dopunu dokaznog postupka sud nije ni izvodio druge dokaze smatrajući da je činjenično stanje dovoljno izviđeno. Sud je naveo da je ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi utvrdio činjenično stanje. U pogledu apelanta sud je naveo da se kod krivičnog djela teškog ubistva pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju, kako je to kvalifikovano predmetnom optužnicom radi o specifičnom načinu ponašanja koji se pojavljuje kao naročito opasan u savremenim uslovima života jer se karakteriše jednim posebnim stavom učinioca prema društvenim dobrima, a koji se sastoji u bezrazložnom nipodaštavanju osnovnih pravila ljudskog ponašanja i ljudskih vrijednosti. Sud je naveo da je upravo tu bezrazložnost koja predstavlja obijesnost i nemotivisano uživanje nekih negativnih nagona apelant i ispoljio svojim pucanjem u vozilo kombi u kome su putnici ne sluteći ništa šta ih očekuje na putu i krenuli na svoj put na more.
4. Protiv prvostepene presude žalbe su izjavili Okružni tužilac u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni tužilac) i branilac apelanta. Vrhovni sud je na javnoj sjednici na kojoj su bili prisutni apelant i njegov branilac donio presudu, broj Kž-22/05 od 14. juna 2005. godine, kojom je odbio kao neosnovane žalbe Okružnog tužioca i apelanta, te je povodom navedenih žalbi po službenoj dužnosti preinačio prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni djela tako što se radnje apelanta kvalifikuju kao krivično djelo teško ubistvo u pokušaju iz člana 149. stav 1. tačka 5. Krivičnog zakona Republike Srpske u vezi sa članom 20. navedenog zakona, te mu se za to djelo utvrđuje kazna zatvora u trajanju od pet godina i osam mjeseci, a kazna za krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 387. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske u trajanju od osam mjeseci je prihvaćena kao pravilno utvrđena, te je apelant primjenom odredbi člana 42. st. 1. i 2. tačka 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina u koju kaznu mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. aprila do 27. juna 2002. godine, te od 23. novembra 2004. godine pa nadalje. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da donošenjem novog Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 49/03) koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine, a po čijem se članu 4. stav 2. obavezno ima primjeniti blaži zakon, ponašanje apelanta se ima pravno ocijeniti kao krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske koji je blaži u odnosu na član 128. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakonika Republike Srpske koji za njega propisuje kaznu doživotnog zatvora. Sud je naveo da zbog toga postoji povreda krivičnog zakona na štetu apelanta na koju žalbe nisu ukazale, a na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Drugostepeni sud je naveo da je u ostalom dijelu prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio krivični zakon.
5. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/2. Ustava Bosne i Herecegovine i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant navodi da je osporenim presudama osuđen za djelo koje nije dokazano u postupku. Ističe da se obe presude temelje na nalazima vještaka koji su prezentovani suprotno članu 277. stav 6. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava navodeći da je on osporenim presudama osuđen za krivično djelo čije izvršenje nije dokazano u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
9. U ovom slučaju, prvostestepeni sud je proveo brojne dokaze, kojom prilikom je uz saglasnost stranaka primjenjujući odredbe člana 333. stav 2. Zakona o krivičnom postupku pročitao nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine i vještaka neuropsihijatrijske struke, te ocjenjujući svaki dokaz posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Odluka prvostepenog suda je potvrđena odlukom drugostepenog suda uz izmjenu pravne kvalifikacije djela.
10. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su odlukama sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. U odnosu na apelantove navode da je u konkretnom slučaju u pogledu ispitivanja vještaka trebalo primjeniti odredbe člana 277. stav 6. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, Ustavni sud konstatuje da se radi o odredbi novog Zakona o krivičnom postupku, te kako je u konkretnom predmetu trebalo primjeniti odredbe ranijeg Zakona o krivičnom postupku, Ustavni sud smatra ovaj apelantov navod neosnovanim.
11. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović