Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2164/05 (L. B.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2164/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP 2164/05, rješavajući apelaciju Ljubinka Bijelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubinka Bijelića, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine, br. Kž-94/05 od 27. septembra 2005. godine i K-128/04 od 11. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubinko Bijelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trna, koga zastupa advokat Krstan Simić, podnio je 20. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), br. Kž-94/05 od 27. septembra 2005. godine i K-128/04 od 11. aprila 2005. godine.
2. Presudom suda BiH, broj K-128/04 od 11. aprila 2005. godine, apelant te D.R. i P.B. su oglašeni krivim da su, na način opisan u izreci presude, kao saizvršioci počinili krivično djelopranje novca iz člana 209. stav 2. a u vezi sa stavom 1. i članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), pa su osuđeni na kazne zatvora i to apelant i D.R. u trajanju od po tri godine i šest mjeseci a P.B. u trajanju od dvije godine, u koje kazne im je na osnovu člana 56. navedenog zakona uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, počev od 29. aprila do 29. novembra 2004. godine, te su na osnovu člana 188. Zakona o krivičnom postupku obavezani da plate troškove krivičnog postupka u iznosima navedenim u izreci presude.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, svojom optužnicom broj Kt. 142/04 od 27. septembra 2004. godine, preciziranom na glavnom pretresu održanom 31. marta 2005. godine, stavilo na teret apelantu izvršenje krivičnog djela- Pranje novca
- iz člana 209. stav 2. u vezi stava 1. KZ BiH, a optuženim D.R. i P.B. pomaganje u izvršenju tog krivičnog djela a u vezi sa članom 31. navedenog zakona. Dalje je, između ostalog, navedeno da je apelantov branilac u uvodnoj riječi u bitnom osporio navode optužbe ističući da preduzimanje pojedinih radnji opisanih u dispozitivu optužnice možda i nije sporno ali da je apelant sve radnje preduzeo iz prijateljstva prema B.M., ne znajući odakle potiče novac koji je donosio, niti kakva je svrha tih transakcija, pri čemu je bio obično fizičko obezbjeđenje B.M. i S.D. prilikom predaje novca u banke. Međutim, sud je na osnovu izvedenih subjektivnih i objektivnih dokaza utvrdio činjenično stanje, dajući obrazloženje kako u pogledu ocjene aplentove odbrane tako i svih provedenih dokaza. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje sud je zaključio da su se u radnjama optuženih - apelanta, D.R. i P.B. stekla sva bitna obilježja krivičnog djela - Pranje novca iz člana 209. stav 2. a u vezi sa stavom 1. i članom 29. KZ BiH, da su postupali sa direktnim umišljajem a budući da nisu postojale okolnosti koje bi isključivale njihovu krivičnu odgovornost, Sud BiH ih je kao saizvršioce oglasio krivim, te cijeneći kako olakšavajuće tako i otežavajuće okolnosti, izrekao kazne kao u izreci presude.
4. Odlučujući o žalbama apelanta, D.R. i P.B. Sud BiH je presudom, broj Kž-94/05 od 27. septembra 2005. godine, žalbe apelanta i D.R. odbio kao neosnovane i u odnosu na njih potvrdio presudu, broj K-128/04 od 11. aprila 2005. godine. U obrazloženju svoje odluke, Sud BiH je naveo da prvostepena presuda ne sadrži bitne povred odredaba krivičnog postupka budući po ocjeni sudskog vijeća u konkretnom slučaju nema prekoračenja optužbe jer sud može biti vezan dispozicijom stranaka, u ovom slučaju tužitelja, samo u pogledu činjenica što ih oni iznose, a primjena prava uvijek je izuzetak od njihove dispozicije i povjerena je isključivo sudu, koji je u obavezi da tim činjenicama da pravnu ocjenu koja odgovara zakonu, što je prvostepeno vijeće pravilno učinilo pa su žalbe optuženih u tom smislu neosnovane. Budući da je apelant navodnu povredu prekoračenja optužnice vezao za član. 291. stav 1. tačka d. ZKP BiH u smislu da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu, jer je on svoju odbranu gradio na na strategiji dokaza i argumenata optužbe u odnosu na iznos od 1.386.647,79 KM, dakle iznosa koji potiče od izvršenja krivičnog djela, žalbeni sud je konstatirao da je pobijana presuda prvostepenog suda u dovoljnoj mjeri dala razloge u tom smislu, posebno u odnosu na karakter krivičnog djela pranja novca, naglašavajući da je navedeni iznos poreza od 1.386.647,79 KM sadržan u prometovanom iznosu od 8.633.842,00 KM i da je to iznos novca koji je nelegalno stečen, kao neizmirena poreska obaveza firmi dobavljača, a koji iznos je na opisani način opran od strane optuženih u okviru njihovih radnji izvršenja, pa je sud zaključio da su žalbeni navodi apelanta u tom smislu neosnovani.
5. U apelaciji se navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što «Tužilaštvo, u svojoj optužnici i tokom glavnog pretresa tvrdi da su optuženi u iznosu od 8.633.847,00 KM primili iznos od 1.386.647,79 KM, za koji su znali da je pribavljen izvršenjem krivičnog djela te su ga putem fiktivnog rasknjižavanja vratili u platni promet», da «između strana postoji saglasnost da iznos od 1.386.647,79 KM predstavlja iznos novca koji je predmet pranja tj. optuženja» da je sud «poprimio dokazanim da je svojim radnjama optuženi na drugi način pokušao da prikrije» te da se odbrana «isključivo bavila dokazima i argumentima koji su vezani za postavljenu optužnicu tako da je ispitivala svjedoke, vještake na okolnost da optuženi zaista nije primio, držao, ili vratio iznos od 1.386.647,79 KM» iz čega apelant zaključuje da nije upoznat sa razlozima terećenja u smislu člana 6. stav 3. Evropske konvencije. Apelant dalje navodi da se presuda temelji na pretpostavci o kojoj se tokom postupka uopće nije raspravljalo, niti je apelant u tom pravcu iznio svoju odbranu, niti je to tužilaštvo tvrdilo ni dokazivalo te da ni prvostepeno ni drugostepeno vijeće nije dalo argumente zašto dokaz odbranesvojeručna izjava B.M., koju je tužilaštvo prihvatilo kao dokaz a sud uvrstio u dokazne predmete, sud ne prihvata kao dokaz.
6. U odgovoru na apelaciju Sud BiH smatra da nije došlo do povrede odredaba člana 6. stav 3. Evropske konvencije, te da su neutemeljeni navodi apelanta da se presuda zasniva na pretpostavci, da se prvostepena presuda temelji na činjenicama na koje upućuju provedeni dokazi, a da drugostepena presuda daje odgovore u pogledu svih apelantovih žalbenih navoda.
7. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH navodi da je apelant u toku cjelokupnog postupka bio upoznat sa radnjama koje mu se stavljaju na teret, te je nakon podizanja optužnice imao mogućnost uvida u dokaze koji su priloženi uz optužnicu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant se u apelaciji pozvao na kršenje prava na pravično suđenje garantovanih u okviru člana 6. stav 3. Evropske konvencije. Međutim, navodi i činjenice iz apelacije upućuju da Ustavni sud treba ispitati postojanje kršenja ovog prava u okviru garancija iz člana 6. stav 3.a) Evropske konevncije. Ovo stoga što Ustavni sud kod odlučivanja ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji u smislu člana 32. Pravila Ustavnog suda, a apelant je u apelaciji naveo da povredu svojih prava vidi u tome što mu nisu saopćeni priroda i razlozi optužbe kako bi pripremio odbranu i imao pravo na fer suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je u obrazloženju prvostepene presude navedeno da su se izjašnjavajući se o krivnji optuženi-apelant, D.R. i P.B. izjasnili da nisu krivi za krivična djela koja im se stavljaju na teret, da je u uvodnoj riječi apelantov branilac u bitnom osporio navode optužbe ističući da preduzimanje pojedinih radnji opisanih u dispozitivu optužnice možda i nije sporno ali da je apelant sve radnje preduzeo iz prijateljstva prema B.M., ne znajući odakle potiče novac koji je donosio, niti kakva je svrha tih transakcija, pri čemu je bio obično fizičko obezbjeđenje B.M. i S.D. prilikom predaje novca u banke, da je na glavnom pretresu sud izveo dokaze optužbe i dokaze apelantove odbrane te da je apelant i na glavnom pretresu ostao kod navoda da ništa nije znao o porijeklu novca, koje su količine novca u pitanju niti za šta je novac služio.
11. Član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije garantira svakom ko je optužen za krivično djelo ima, u okviru ostalih minimalnih prava, pravo «da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega». Dakle, neophodno je da optuženi odmah bude obaviješten o optužbi kojom se tereti na način da on to može shvatiti te da optužba bude detaljna u smislu da optuženom, obzirom na dati činjenični i pravni osnov, bude jasna priroda optužbe protiv njega.
12. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu navode apelacije i dokumentaciju dostavljenu Ustavnom sudu, proizilazi da je apelant u cjelosti bio upoznat sa sadržajem optužbe protiv njega, na jeziku koji razumije, budući da je u optužbi decidno dat činjenični opis djela u smislu da su nakon registracije fiktivnog preduzeća «Sumrak Group» d.o.o. Laktaši i otvaranja dva transakcijska računa, u namjeri da preko njih vrše legalizaciju nezakonito stečenog novca, u periodu od 23. avgusta do 23. septembra 2003. godine izvršili 26 pologa gotovog novca u ukupnom iznosu od 8.633.842,00 KM, a u fiktivnom knjigovodstvu firme, sačinjavali blagajničku dokumentaciju na iznos od 4.539.197,00 KM. Oostatak novca do 8.633.842,00 KM nije evidentiran kroz blagajniu preduzeća, već su isti iznos direktno polagali na transakcijske račune, nakon čega su sa 362 virmanska naloga, realizovali novac u navedenim bankama kao avansno plaćanje preko 124 navodna dobavljača, koji su poimenice navedeni u optužnici, što je i realizovano. Time su obezbijedili uslove za bezporeznu prodaju robe - veleprodaju dobavljačima, koja od strane dobavljača u stvarnosti nikad nije izvršena, već je prodana za gotov novac u maloprodaji, izbjegavajući tako plaćanje poreskih obaveza u iznosu od 1.386.647,79 KM, a u cilju prikrivanja nezakonitog poslovanja dobavljača, pri čemu je P.B. sačinjavao dokumentaciju o prijemu robe i daljoj prodaji nepostojećem kupcu, preduzeću «Altum» Tuzla, čije je izjave u njegovom prisustvu potpisivao apelant potpisom Pavlović Zoran kao direktor preduzeća i ovjeravao lažnim pečatom preduzeća. Dalje je navedeno da su prethodne radnje preduzimali u namjeri da novac pribavljen krivičnim djelom stave u opticaj i upotrijebe u privrednom poslovanju te su dakle novac veće vrijednosti, za koji su znali da potiče od izvršenja krivičnog djela, primali i dalje raspolagali u privrednom poslovanju, a vrijednost novca prelazi iznos od 50.000,00 KM, čime su kao saizvršioci, počinili krivično djelo - Pranje novca iz člana 209. stav 2. a u vezi sa stavom 1. i članom 29. KZ BiH.
13. Ustavni sud dalje konstatira da su u optužnici odnosno izreci prvostepene presude detaljno opisane radnje kako apelanta tako i ostalih optuženih u izvršenju navedenog krivičnog djela te konstatira da je apelant bio upoznat u cjelosti kako sa činjeničnim tako i sa pravnim osnovom optužbe protiv njega. Okolnost da se, kako se navodi u apelaciji, odbrana «isključivo bavila dokazima i argumentima koji su vezani za postavljenu optužnicu tako da je ispitivala svjedoke, vještake na okolnost da optuženi zaista nije primio, držao, ili vratio iznos od 1.386.647,79 KM» ni u kojem slučaju se ne može tretirati kao propust suda već, imajući u vidu sadržaj optužnice, upravo kao propust apelantovog branioca koji je, kako proizilazi iz navoda apelacije, praktično zanemario «narativni i faktografski navod optužnice» te tretirao samo «njen centralni dio». Iz stanja spisa također je nesporno da je osim detaljnog činjeničnog opisa djela optužnica sadržavala i jasan pravni osnov te da je optužnicom tužilaštvo apelantu stavilo na teret izvršenje krivičnog djela- Pranje novca - iz člana 209. stav 2. u vezi stava 1. KZ BiH, za koje krivično djelo je apelant i oglašen krivim.
14. Ustavni sud dalje konstatira da se apelant pred sudijom za prethodno saslušanje izjašnjavao o krivnji te da je dakle već tada bio upoznat sa sadržajem optužnice te podsjeća da je članom 260. Zakona o krivičnom postupku propisano da glavni pretres počinje čitanjem optužnice, nakon čega tužitelj iznosi dokaze na kojim temelji optužnicu, a ukoliko optuženi nije razumio optužnicu sud će mu je izložiti na način koji razumije. Obzirom na navedeno te kako su apelant i njegov branilac, kao stručno lice, bili prisutni na glavnom pretresu to su po mišljenju Ustavnog suda apelantovi navodi u tom dijelu neosnovani. Ustavni sud dalje zapaža da je žalbeno vijeće u obrazloženju svoje odluke dalo jasne razloge zašto su neosnovani žalbeni navodi apelanta o prekoračenju optužnice. Vezano za ostale apelantove navode, a obzirom da je prvostepeni sud svoju odluku zasovao na provedenim dokazima, kako optužbe tako i apelantove odbrane, saslušanjem svjedoka, vještaka grafologa i vještaka finansijske struke i prihvatanjem njihovog nalaza te saslušanjem apelanta, a budući da apelant zvanično nije predložio kao dokaz izjavu B.M to ista nije ni mogla biti tretirana kao dokaz niti bi, obzirom na ostale provedene dokaze, mogla sama po sebi dovesti do drugačijeg rješenja ove pravne stvari. Na osnovu izloženog budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.e) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant se dalje, žali na povredu prava na nediskriminaciju. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropke konvencije akcesorno pravo na koje se apelant može pozvati samo u vezi kršenjem nekog drugog prava garantiranog Evropskom konvencijom. Članom 14. Evropske konvencije propisano je da «Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status». Međutim, apelant, osim paušalnih navoda o diskriminaciji, nije Ustavnom sudu dostavio nikakve dokaze iz kojih bi bilo moguće zaključiti da je od strane suda on bio drugačije tretiran u odnosu na druge pojedince koji su bili u istoj ili sličnoj situaciji kao i apelant. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ti apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović