Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2242/05 (JP Elektroprivreda Bosne i Hercegovine d.d. – Sarajevo, Podružnica «Elektrodistribucija» Sarajevo)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekid postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2242/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2242/05, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda Bosne i Hercegovine d.d.–Sarajevo, Podružnica «Elektrodistribucija» Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Elektroprivreda Bosne i Hercegovine d.d. – Sarajevo, Podružnica «Elektrodistribucija» Sarajevo, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-638/04 od 29. juna 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-777/04 od 1. juna 2004. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu, broj Pr-

149/96 od 10. oktobra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP Elektroprivreda Bosne i Hercegovine d.d. – Sarajevo, Podružnica «Elektrodistribucija» Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 31. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-638/04 od 29. juna 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-777/04 od 1. juna 2004. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-149/96 od 10. oktobra 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj Pr-149/96 od 10. oktobra 2003. godine, utvrđeno je da je prestanak radnog odnosa tužiteljice P.B. nezakonit pa je poništeno rješenje apelanta o prestanku radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka sa posla broj 1.1./504-2915 od 18. decembra 1993. godine i odluka donesena po prigovoru, broj 10/585-18206-4/96 od 18. novembra 1996. godine, te je apelant obavezan da tužiteljicu vrati na radno mjesto, pobliže opisano u izreci presude, i uspostavi joj sva prava iz radnog odnosa uz obavezu plaćanja ličnog dohotka za period 16. maj 1992. godine do 31. marta 2001. godine u iznosu od 25.380,99 KM, sa pripadajućim zakonskim kamatama, počev od 8. aprila 2001. godine pa do isplate, kao i nadoknaditi joj na ime neisplaćenog ličnog dohotka za period od 31. marta 2001. godine do 31.septembra 2003. godine za svaki mjesec iznos na ime neisplaćene plaće po 700,00 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama počev od 8. aprila 2001. godine, pa do isplate, te na ime trošlova postupka iznos od 3.218,40 KM, u roku od osam dana pod prijetnjom izvršenja. Tužiteljica je odbijena sa viškom zahtjeva na ime naknade toplog obroka, naknade za prevoz i regresa.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je 3. decembra 1996. godine tužiteljica P.B. podnijela tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa sa danom 16. majem 1992. godine, te vraćanja u radni odnos i uspostave svih prava iz radnog odnosa, da je Općinski sud rješenjem, broj Pr-149/96 od od 29. oktobra 2001. godine, prekinuo postupak i predmet ustupio Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija), da je Kantonalni sud rješenjem, broj Gž-1537/01 od 9. januara 2002. godine, odbio žalbu tužiteljice te potvrdio prvostepeno rješenje, da je Komisija vratila predmet na nadležnost Općinskom sudu te da je predmet po sukobu nadležnosti upućen Vrhovnom sudu, koji je utvrdio sudsku nadležnost ističući da se radi o sporu o zakonitosti pojedinačnog akta, i to rješenja o prestanku radnog odnosa iz 1993. godine, koje spada u sudsku nadležnost. Sud je uvidom u rješenje, broj 1.1./504-2915 od 18. decembra 1993. godine, utvrdio da je tužiteljici radni odnos prestao zbog neopravdanog izostanka sa posla po sili zakona 16. maja 1992. godine, te je navedenim rješenjem stavljeno van snage rješenje od 10. jula 1992. godine. Sud je zatim iznio sadržaj ostalih provedenih dokaza te konstatirao da je u vrijeme donošenja osporenog rješenja na snazi bila Uredba sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti koja je upućivala na primjenu ranijeg Zakona o radnim odnosima, da je članom 10. navedene uredbe regulirano da se radnik može zbog nemogućnosti dolaska na posao uputiti na neplaćeno odsustvo, ako stanuje ili mu je radno mjesto na okupiranoj teritoriji ili području zahvaćenom borbenim dejstvima, ako je zarobljen ili upućen u koncentracioni ili drugi logor ili ako o njemu nema drugih podataka, da neplaćeno odsustvo može trajati do prestanka navedenih okolnosi ako radnik u roku od 15 dana dokaže da nije mogao dolaziti na posao, ali da tužiteljica nije vođena na neplaćenom odsustvu iako ističe da je njenom suprugu rečeno da je u tom statusu. Sud je prilikom donošenja odluke cijenio kako provedene dokaze tako i okolnost da rješenje od 10. jula 1992. godine nije dostavljeno sudu, a budući da je rješenjem iz 1993. godine utvrđeno da radni odnos prestaje 16. maja 1992. godine, pa je po zaključku suda predmetno rješenje regulisalo radni status tužiteljice. Sud dalje zaključuje da tužiteljica očigledno nije neopravdano izostala s posla već je uz saglasnost apelanta početkom 1992. godine otišla sa djecom izvan teritorije BiH, te je bila u nemogućnosti da se vrati. Obrazlažući odbijajući dio presude sud je naveo da se naknade toplog obroka, prevoza i regresa ostvaruju samo po osnovu neposrednog rada, a budući da tužiteljica nije bila neposredno u radnom odnosu u navedenom periodu to joj navedena prava ne pripadaju.

4. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je presudom, broj Gž-777/04 od 1. juna 2004. godine, žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je tužiteljicu odbio sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu ličnih dohodaka za period 16. maj 1992. godine do 31. avgust 1996. godine, a apelanta obavezao da tužiteljici isplati lične dohotke za period 1. septembar 1996. godine do 31. mart 2001. godine u iznosu od 22.583,65 KM. U obrazloženju presude sud je odbio kao neosnovan navod žalbe da je u konkretnoj pravnoj stvari postupak pravomoćno okončan rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-1537/01 od 9. januara 2002. godine, kojim je odbijena žalba tužiteljice te potvrđeno rješenje o prekidu postupka, budući da se rješenjem o prekidu ne okončava parnični postupak nego se sa istim samo zastaje iz razloga predviđenim zakonom, te se prestankom tih razloga postupak dalje nastavlja. Sud je, dalje, naveo da je tužiteljici rješenjem apelanta, broj 0-

1/503-7106/92 od 10. jula 1992. godine, odobreno odsustvo sa rada bez naknade ličnog dohotka-neplaćeno odsustvo, u periodu od 16. maja 1992. godine do donošenja novog rješenja, pa dosljedno prednjem tužiteljica nije izostala sa posla duže od pet radnih dana uzastopno. Budući da je 23. novembra 1992. godine stupila na snagu navedena uredba prema kojoj se zbog nemogućnosti dolaska na posao radnik može uputiti na neplaćeno odsustvo, što je tužiteljici već bilo odobreno rješenjem od 10. jula 1992. godine, sud je zaključio da je neosnovan navod žalbe da tužiteljica nije ispunjavala uvjete iz ove uredbe, te apelant nije moglo donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa, jer je upravo iz razloga koje ima u vidu navedena uredba, tužiteljici odobreno odsustvo sa rada. Sud je dalje naveo da se tužiteljica javila na posao 30. avgusta 1996. godine, kada joj je i uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa od 18. decembra 1993. godine, do kojeg su joj datuma mogla mirovati prava i obaveze iz radnog odnosa, da su osnovani navodi žalbe da tužiteljici za vrijeme mirovanja prava i obaveza ne pripadaju plaće pa je sud u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu.

5. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-638/04 od 29. juna 2005. godine, odbio reviziju apelanta navodeći da su sudovi nižeg stepena, kod utvrđenja da je tužiteljica izostala sa posla iz opravdanih razloga, pravilno primijenili materijalno pravo kad su utvrdili da je tužiteljici nezakonito prestao radni odnos te naložili apelantu da je vrati na posao i isplati neostvarene plaće. Sud je naveo da prekid postupka ne znači okončanje postupka jer je sud dužan nakon odluke Komisije nastaviti i okončati započeti parnični postupak te meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu s tim da je vezan odlukom Komisije o radno pravnom statusu tužiteljice.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek člana 13. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Apelant navodi da je tužiteljici radni odnos prestao po sili zakona zbog neopravdanog izostanka sa posla duže od pet radnih dana, da se tužiteljica od 1992. godine do 1995. godine nije javljala apelantu niti je opravdala svoje odsustvo, da je tokom rata boravila u inozemstvu te nije mogla ostvariti status radnika na čekanju u skladu sa navedenom uredbom, da je pravosnažnim rješenjem Općinskog suda predmet ustupljen Komisiji koja je nezakonito odbila da postupi po pravomoćnoj odluci, da je Vrhovni sud nezakonito postupio prilikom donošenja mišljenja o sukobu nadležnosti. Apelant smatra da su odbijanjem Komisije da postupi po pravomoćnom rješenju Općinskog suda, broj Pr-149/96 od 29. oktobra 2001. godine, povrijeđene odredbe člana 143. Zakona o radu, a time i pravo apelanta na pravično suđenje. Apelant, dalje, navodi da Vrhovni sud nije ovlašten za donošenje mišljenja kojim se navodno rješava sukob nadležnosti između prvostepenog suda i Komisije, pa je nastavljanjem prvostepenog postupka onemogućeno je pravo na djelotvoran pravni lijek. Vezano za povredu prava na imovinu apelant ističe da je osporenom presudom Općinskog suda «oštećen u svojim imovinskim pravima».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešnu utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

10. Ustavni sud, međutim, iz navoda apelacije i dokumentacije predočene sudu, konstatira da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti koja je upućivala na primjenu ranijeg republičkog Zakona o radnim odnosima i Zakona o radu, djelimično usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice P.B. Nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi odnosno u reviziji, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja presude broj Gž-777/04 od 1. juna 2004. godine, odnosno Vrhovni sud prilikom donošenja presude, broj Rev-638/04 od 29. juna 2005. godine. Budući da su redovni sudovi u apelantovom slučaju u tri instance, na osnovu provedenih dokaza, dali jasna obrazloženja svojih odluka, pri čemu su iscrpno obrazložili zašto navodi i dokazi apelanta ne mogu uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanta. Naime, nasporno je da je Općinski sud nakon pravomoćnosti rješenja o prekidu postupka spis dodstavio Komisiji, koja je, prema navodima apelacije i dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, zaključkom broj 3-04-34-ž-2221/00 od 14. novembra 2002. godine spis vratila Općinskom sudu. Međutim, apelant zaboravlja da predmet pobijanja apelacijom nije navedeni zaključak Komisije, kojim i nije odlučivano o građanskim pravima apelanta, već su to osporene odluke sudova kojim je meritorno odlučeno o pravima i obavezama tužiteljice a samim tim i apelanta. Na osnovu izloženog, a budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo povredu apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Vezano za navode apelanta da Vrhovni sud nije ovlašten za donošenje mišljenja kojim se «navodno rješava sukob nadležnosti» između Komisije i prvostepenog suda, te da je nastavljanjem prvostepenog postupka apelantu onemogućeno pravo na djelotvoran pravni iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da, iz navoda apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu, upravo proizilazi suprotno. Naime, apelant zanemaruje okolnost da se rješenjem, broj Pr-149/96 od od 29. oktobra 2001. godine, Općinski sud nije oglasio nenadležnim za postupanje, koju mogućnost je imao shodno Zakonu o parničnom postupku, ukoliko utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego nego neki drugi organ, već je navedenim rješenjem prekinuo postupak, te je obaveza suda da isti nastavi nakon okončanja postupka pred tim organom, a što je i navedeno u osporenim odlukama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Obzirom na navedeno nesporno je da je o građanskim pravima i obavezama apelanta odlučeno presudom Općinskog suda protiv koje odluke je apelant imao mogućnost izjavljivanja žalbe, koju mogućnost je apelant i koristio, kao i mogućnost izjavljivanja revizije protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu. Dakle, o građanskim pravima i obavezama apelanta nije odlučivano mišljenjem Vrhovnog suda već presudama redovnih sudova, te Ustavi sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, paušalni i ničim potkrijepljeni budući da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant također navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već prethodno razmatrao u ovoj odluci u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2242/05 (JP Elektroprivreda Bosne i… | Sudska praksa | Aktio