Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2262/05 (O.K.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2262/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine u predmetu broj AP 2262/05, rješavajući apelaciju O.K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija O. K., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-161/04 od 29. avgusta 2005. godine i presude Osnovnog suda u Derventi broj P-

63/03 od 14. novembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. O.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Broda, koga zastupa advokat Boriša Ilić, podnio je 3. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-161/04 od 29. avgusta 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-63/03 od 14. novembra 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-63/03 od 14. novembra 2003. godine, odbijen je apelantov postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena STR «Tas», svojina J.J., da mu preda montažni objekat-kiosk i naknadi troškove postupka. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.618,00 KM. U obrazloženju presude sud je konstatovao da se radi o svojinskoj tužbi u smislu člana 37 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, shodno kojoj vlasnik može tužbom da traži od posjednika povraćaj individualno određene stvari s tim što mora da dokaže svoje pravo svojine, kao i činjenicu da se stvar nalazi kod tuženog. Ti uslovi moraju da budu kumulativno utvrđeni. Kako u konkretnoj pravnoj stvari nije bilo zahtjeva da se utvrđuje pravo svojine, a tuženi je istakao prigovor da apelant nije vlasnik predmetnog kioska već da je njegov vlasnik drugo lice, I.J., sud je radi utvrđivanja da li je apelant vlasnik stvari odlučivao o tom kao o prethodnom pitanju u smislu člana 12 st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku. Sud je utvrdio da je apelantov brat V.K. bio posjednik preostale metalne konstrukcije, kao ostatka montažnog kioska koji je bio apelantova svojina, na osnovu toga što ju je on čuvao dok se apelant nalazio u inostranstvu, te da se apelant, shodno izjavi njegovog brata V.K., a kojoj apelant nije prigovorio niti je zahtijevao poništaj ugovora iz 1996. godine, naknadno saglasio sa prodajom preostale konstrukcije, koju je kupio I.J.u dobroj vjeri, te je sud zaključio da je I.J., kao savjestan sticalac, stekao posjed i svojinu na preostaloj konstrukciji. S obzirom da tužena koristi predmetni kiosk na osnovu ugovora zaključenog sa I.J. i njegovom suprugom J.J., sud je primjenom člana 37 stav 1 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Okružni sud je Presudom broj Gž-161/04 od 29. avgusta 2005. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo jer se u konkretnom slučaju radi o sporu o pokretnoj stvari, a iz utvrđenog činjeničnog stanja, sa sigurnošću može da se izvede zaključak da je tuženi metalne cijevi pribavio na način i pod uslovima koji su propisani članom 31 stav 1 u vezi sa članom 34 stav 1 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Shodno tim odredbama savjesno lice stiče pravo svojine na pokretnoj stvari koja je pribavljena uz naknadu od nevlasnika kome je vlasnik predao stvar u državinu na osnovu pravnog posla koji nije osnov za pribavljanje prava svojine, s tim da je takva stvar predata u državinu sticaocu, jer je tuženi u sada postojeći kiosk ugradio samo metalne cijevi kupljene od apelantovog brata, pa apelantu ni po kom pravnom osnovu ne pripada pravo da zahtijeva od tuženog predaju sada postojećeg novoizgrađenog kioska na istoj lokaciji na kojoj se nalazio devastirani, odnosno u požaru uništeni, kiosk. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da su apelantovi žalbeni prigovori neosnovani jer njima nije dovedeno u sumnju činjenično stanje utvrđeno u osporavanoj presudi.

4. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da zaključak suda, po kom je utvrđeno da je nesporno da je shodno ugovoru zaključenom 14. maja 1996. godine između I.J. kao kupca i V.K. kao prodavca, prodavac prodao ostatak konstrukcije montažnog objekta za cijenu od 500,00 KM, nije zasnovan na zakonskim odredbama, da sud olako zaključuje da se apelant naknadno saglasio sa prodajom, da se ne radi o metalnim cijevima nego o formiranoj konstrukciji koja prema apelantovom mišljenju vrijedi 7.000,00 KM, da su ugovori o prometu nepokretnosti u ratu poništavani jer nije bilo saglasnosti volja što je slučaj i u ovom sporu, da je I.J. bio apelantov komšija i nosilac izvršne vlasti u opštini u tom periodu, te se ni u kom slučaju ne radi o savjesnom kupcu, već o iskorištavanju sopstvene pozicije i pozicije apelantovog brata kao povratnika. Iz navedenih razloga apelant predlaže da Ustavni sud osporavane odluke proglasi nevažećim.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prevashodno treba da utvrdi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16 Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba da djeluje vjerovatno. Shodno članu 16 stav 2 Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava shodno kojoj član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te stoga treba da ih se tumači u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

8. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi sproveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Sudovi su u obrazloženju osporenih odluka naveli jasne razloge za takve odluke. Apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom u konkretnom slučaju ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava sem ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Ustavni sud, u apelantovim navodima i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na apelantovu štetu.

9. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2262/05 (O.K.) | Sudska praksa | Aktio