Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2371/05 (M. P.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2371/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2371/05, rješavajući apelaciju Momira Paprice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momira Paprice, podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj U-45/05 od 28. septembra 2005. godine i rješenja Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske, broj 03-2-560-74-1/99 od 12. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Momir Paprica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, podnio je 18. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-45/05 od 28. septembra 2005. godine i rješenja Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 03-2-560-74-1/99 od 12. aprila 2005. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za opštu upravu Opštine Foča (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 03-560-63/99 od 14. septembra 2004. godine, usklađeno je ranije rješenje broj 03-560-63/99 od 31. januara 2002. godine sa važećim zakonom, tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida II kategorije sa 100% invaliditeta trajnog karaktera sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 73% od mjesečnog iznosa lične invalidnine vojnog invalida I kategorije, od 1. januara 2005. godine, te je navedeno da predmetno rješenje podliježe reviziji s tim da revizija i žalba ne odlažu izvršenje rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenje doneseno u skladu sa članom 126. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i poginulih boraca odbrambeno –otadžbinskog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca ), kojim je propisano da će opštinski odnosno gradski organ uprave nadležan za boračko-invalidsku zaštitu donijeti po službenoj dužnosti, u roku od 18 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, rješenje o usklađivanju, te je obzirom da je rješenjem od 31. januara 2002. godine apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida II kategorije, sa 100% invaliditeta trajno, doneseno navedeno rješenje.
3. Ministarstvo je rješenjem, broj 03-2-560-74-1/99 od 12. aprila 2005. godine, ukinulo prvostepeno rješenje Odjeljenja i riješilo da se apelantu priznaje status ratnog vojnog invalida sedme kategorije sa 50% invaliditeta, trajno, po osnovu oboljenja koje je zadobio kao pripadnik VRS sa pravom na ličnu invalidninu u iznosu od 13% od lične invalidnine vojnog invalida prve kategorije. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant, budući da je ostvario status ratnog vojnog invalida po osnovu bolesti, a shodno članu 90. stav 4. Zakona o pravima boraca, po službenoj dužnosti upućen na ponovni ljekarski pregled te je je prema nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisija sa sjedištem na Palama utvrđeno da vojni invaliditet apelanta po osnovu oboljenja iznosi 50%, trajno, što znači da je u prvostepenom postupku izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja koji se odnosi na procenat vojnog invaliditeta apelanta.
4. Presudom Okružnog suda, broj U-45/05 od 28. septembra 2005. godine, odbijena je tužba apelanta radi poništenja rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude je konstatirano da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta pribavljen nalaz i mišljenje ljekarske komisije prema kojem kod apelanta, prema Pravilniku o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta postoji tjelesno oštećenje i to po T-298-V-100% II grupa, a od toga na vojni invaliditet otpada 50%. Okružni sud je, polazeći od činjenice da je članom 84. Zakona o pravima boraca određeno da se vojni invaliditet utvrđuje samo na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija, prihvatio činjenično stanje utvrđeno osporenim aktom budući da je isto zasnovano na nalazu i mišljenju drugostepene ljekarska komisija sa sjedištem na Palama. Stoga je sud zaključio da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je apelant svrstan u drugu kategoriju sa 50% invalidnosti. Sud je odbio kao neosnovane tužbene navode apelanta da je ranije doneseno rješenje broj 03-2-560-74/99 od 15. marta 1999. godine postalo konačno u upravnom postupku te da se jednom stečeno pravo ne može podvrći reviziji, sa obrazloženjem da je članom 95. Zakona o pravima boraca propisano da se rješenje o pravima po navedenom zakonu koje je postalo konačno u upravnom postupku može ukinuti po pravu nadzora ako je njim povrijeđen zakon u korist pojedinca, a na štetu društvene zajednice i po proteku rokova predviđenih Zakonom o opštem upravnom postupku.
5. U apelaciji se navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u navodima apelacije izlaže hronologiju događaja vezanih za utvrđenje statusa ratnog vojnog invalida, ističući da je rješenje kojim je apelantu priznat status RVI postalo konačno te se prava koja je stekao po tim rješenjima nisu mogla više podvrći reviziji niti je apelantu mogao biti umanjen procenat vojnog invaliditeta ispod 80% trajno, a iznad IV kategorije invalidnosti. Apelant smatra da su razlozi navedeni u obrazloženju presude netačni, nejasni, nepotpuni i pogrešni te apelanta dovode u zabludu isto kao i rješenje doneseno u drugostepenom postupku. Apelant dalje navodi da se nalaz i mišljenje prvostepene i drugostepene ljekarske komisije bitno razlikuju, da mišljenje drugostepene komisije nije obrazloženo te sumnja u tačnost datog mišljenja navodeći da mu nije jasno kako je moguće da se isti član različito tumači i poslije šest godina vrši revizija konačnog rješenja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud konstatira da su upravni organi i sud nakon provedenog postupka donijeli svoje odluke te da su u obrazloženju naveli jasne i nedvosmislene razloge za takve odluke uz pozivanje na relevantne odredbe važećih materijalno-pravnih propisa.
9. Nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom Okružnog suda, broj U-45/05 od 28. septembra 2005. godine, a samim tim i odlukom Ministarstva, broj 03-2-560-74-1/99 od 12. aprila 2005. godine, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U kontekstu navedenog, budući da su Okružni sud i Ministarstvo dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u tužbi protiv rješenja Ministarstva, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja pobijane presude, broj U-45/05 od 28. septembra 2005. godine. Ustavni sud konstatira da je Okružni sud detaljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi prigovori vezani za konačnost rješenja o utvrđivanju statusa ratnog vojnog invalida budući da je članom 95. Zakona o pravima boraca propisano da se rješenje o pravima po navedenom zakonu koje je postalo konačno u upravnom postupku može ukinuti po pravu nadzora ako je njim povrijeđen zakon u korist pojedinca a na štetu društvene zajednice i po proteku rokova predviđenih Zakonom o opštem upravnom postupku. Vezano za nalaz i mišljenje ljekarske komisije Ustavni sud konstatira da je članom 84. Zakona o pravima boraca određeno da se vojni invaliditet utvrđuje samo na osnovu nalaza i mišljenja mjerodavnih ljekarskih komisija, te budući da je osporeno rješenje Ministarstva doneseno upravo na osnovu nalaza drugostepene ljekarske komisija sa sjedištem na Palama Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant također navodi da mu je osporenim odlukama Okružnog suda i Ministarstva povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je posebno obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Obzirom da se navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović