Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2494/05 (Z. D.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2494/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2494/05, rješavajući apelaciju Zejnebe Delić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zejnebe Delić, podnesena protiv rješenja Kantonalnog tužilaštva Unsko-Sanskog kantona, broj KPT-32/05 od 30. novembra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zejneba Delić u (daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, podnijela je 7. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog tužilaštva Unsko-Sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), broj KPT-32/05 od 30. novembra 2005. godine.

2. Iz navoda apelacije proizilazi da je apelantica podnijela krivičnu prijavu protiv D.V. zbog krivičnog djela - Povreda Zakona od strane suca iz člana 357. i krivičnog djela - Nesavjestan rad u službi iz člana 387. KZ FBiH.

3. Kantonalno tužilaštvo je apelantici dostavilo obavještenje, broj KT1-197/05 od 22. septembra 2005. godine kojim je obavještava da se neće narediti provođenje istrage po prijavi apelantice, jer ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeni učinio navedena krivična djela, te je apelantica obaviještena da, ukoliko je nezadovoljna ovakvom odlukom, ima pravo u roku od osam dana podnijeti pritužbu Uredu tužitelja.

4. Odlučujući o apelanticinoj pritužbi Kantonalno tužilaštvo je rješenjem, broj KPT- 32/05 od 30. novembra 2005. godine, odbilo pritužbu kao neosnovanu sa obrazloženjem da iz krivične prijave kao i ostalih priloga u spisu ne proizilazi ni jedna činjenica koja bi ukazivala da je prijavljeni sa umišljajem, svjesno i voljno kršio zakone, izigravao zakone u cilju pribavljanja drugom koristi ili nanošenja kakve štete, a ukoliko je prilikom donošenja presude počinio bitne povrede iste će u toku žalbenog postupka biti otklonjene.

5. Apelantica u apelaciji navodi da je Kantonalno tužilaštvo osporenom odlukom povrijedilo njeno ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno mora ispitati da li se apelanticini navodi mogu razmatrati u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2. što uključuje: (...)

e. Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom (...).»

8. U kontekstu navoda apelacije a imajući u vidu odredbu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji pruža određene procesne garancije u određivanju građanskih prava i obaveza ili bilo koje krivične optužbe, Ustavni sud prevashodno konstatira da apelantica nije okrivljena za krivično djelo već da, upravo suprotno tome, apelantica pokušava da pokrene krivični postupak protiv drugog lica.

9. Budući da član 6. Evropske konvencije, na koji se apelantica poziva, garantira pravičan postupak prilikom «utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv» nekog lica Ustavni sud treba utvrditi da li je član 6. Evropske konvencije uopće pimjenjiv na konkretnu situaciju. Naime, prema praksi Evropske komisije, ako se ne radi o utvrđivanju građanskog prava apelanta nego samo o pravu apelanta, kao oštećene strane, da se krivično goni treće lice, radi njegovog kažnjavanja za određeno krivično djelo, član 6. Evropske konvencije se, u principu, ne primjenjuje (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, od 9. maja 1989. godine, aplikacija broj 11826/85). Ovo s toga što član 6. Evropske konvencije, u krivičnim postupcima, nudi pravo na zaštitu samo licu protiv koga se «utvrđuje (...) osnovanost bilo kakve krivične optužbe» jer se samo takvo lice može smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Shodno navedenom, suprotno tumačenje člana 6. Evropske konvencije, na način da se pravo na pravičan postupak garantuje i licu koje traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine)

10. U konkretnom slučaju, dakle, a imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud nije nadležan da ispituje navodne povrede člana 6. Evropske konvencije u postupku u kojem je apelantica nezadovoljna rješenjem tužilaštva da neće provoditi krivični postupak protiv drugog lica zbog krivičnog djela - Povreda Zakona od strane suca iz člana 357. i krivičnog djela - Nesavjestan rad u službi iz člana 387. KZ FBiH. Budući da Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2494/05 (Z. D.) | Sudska praksa | Aktio