Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2598/05 (R. L.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2598/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2598/05, rješavajući apelaciju Rajka Lovre, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Lovre, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-736/04 od 18. oktobra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj GŽ-1380/03 od 9. aprila 2004. godine i presude Općinskog sud II u Sarajevu, broj P-286/02 od 19. juna 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Lovre (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 20. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-736/04 od 18. oktobra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj GŽ-1380/03 od 9. aprila 2004.godine i presude Općinskog sud II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-286/02 od 19. juna 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. januara, 18. februara i 21. jula 2006. godine.

2. Općinski sud je presudom, broj P-286/02 od 19. juna 2003. godine, obavezao apelanta da tužitelju I. Č. plati iznos od 34.746,00 KM, na ime uloženih novčanih sredstava u stan koji se nalazi u Sarajevu u ul. Emerika Bluma broj 7, sa zateznom kamatom, počev od 5. maja 2002. godine, pa do dana isplate, po stopi predviđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.722,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je odbijen sa protutužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tužitelj-protutuženi I.Č. na ime korištelja stana isplati iznos od 28.289,25 KM. Tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant sa članovima porodičnog domaćinstva napustio predmetni stan u aprilu 1992. godine, da je, budući da je predmetni stan rješenjem nadležnog organa proglašen trajno napuštenim i da je odlukom drugotužene «Ljubljanske banke» broj 740-1-120-6/97 od 19. marta 1997. godine dodijeljen tužitelju koji je sa Stambenim fondom Grada Sarajeva zaključio ugovor o korištenju stana broj 03/1-OH-1-2507/97 od 22. jula 1997. godine, stan koristio tužitelj I.Č. od 19. juna 1997. godine do 3. septembra 2001. godine, kada je stan predat u posjed apelantu. Sud je dalje utvrdio da je stan, u vrijeme useljenja tužitelja, bio neuseljen i potpuno devastiran i kao takav neuslovan za korištenje a što proizilazi iz dokumentacije stručne službe «Sarajevostana», koja je u maju mjesecu 1996. godine izvršila obilazak i snimanje predmetnog stana, da je tužitelj-protutuženi kao predlagatelj kod istog suda, pod brojem Ro-77/01, podnio prijedlog radi obezbjeđenja dokaza-visine uloženih sredstava, te da je prema nalazu sudskog vještaka i dopuni nalaza tužitelj na ime otklanjanja ratne štete uložio u adaptaciju 34.746,00 KM, da je apelant kao prodavac sa H.P. kao kupcem 29. jula 2002. godine zaključio kupoprodajni ugovor o prodaji predmetnog stana za cijenu od 90.000,00 KM, te da je predmetni ugovor ovjeren kod Općinskog suda pod brojem Ov. 4822/02. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje, sud je, primjenom člana 3. stav 2. /sada čl. 18a./ Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine F BiH», broj 18/99) i člana 215. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu nužnih troškova u iznosu od 34.746,00KM koja su uložena u stan osnovan. Sud nije prihvatio prigovore apelanta vezane za nalaz sudskog vještaka cijeneći da je nalaz urađen u sudskom postupku obezbjeđenja dokaza po nalogu suda, da je nalaz obrazložen argumentovano i stručno te da predmetni nalaz potvrđuje fotodokumentacija i zapisnik stručne komisije «Sarajevostana». Sud je zaključio da nisu relevantni prigovori apelanta prema kojim predmetni stan usljed ratnog oštečenja nije mogao biti proglašen napuštenim te dodijeljen tužitelju budući da je rješenjem nadležnog organa stan proglašen trajno napuštenim, a apelant nije dokazao svoje tvrdnje niti je rješenja, donesena po provedenom upravnom postupku, stavio van snage kao nezakonita. Odluku o odbijanju protutužbenog zahtjeva apelanta sud je zasnovao na odredbama člana

11. Zakona o stambenim odnosima i člana 10. Zakona o napuštenim stanovima jer tužitelj-protutuženi predmetni stan nije koristio nezakonito budući da mu je stan dodijelio vlasnik stana a nakon što je stan proglašen trajno napuštenim, te je tužitelj, dakle, imao status nosioca stanarskog prava pa je prvostepeni sud zaključio da je pozivanje apelanta na obavezu tužitelja za isplatu kirije po osnovu nezakonitog korištenja stana neosnovano.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj GŽ-1380/03 od 9. aprila 2004.godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužitelj predmetni stan koristio po osnovu proglašenja stana trajno napuštenim, da je stan bio neuseljen i potpuno devastiran i kao takav neuslovan za korištenje, da je sud u pogledu visine tužbenog zahtjeva cijenio nalaz i mišljenje sudskog vještaka građevinske struke, te su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud po slobodnoj ocjeni trebao cijeniti koje radove je tužitelj trebao uraditi kao nužne radove pa je prvostepeni sud pravilno postupio kad je presudu zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka koji se radovi smatraju kao nužni za normalno stanovanje. Žalbeni sud je konstatirao da je prvostepeni sud tokom postupka pravilno utvrdio osnov tužbenog zahtjeva, da je pravilno primijenio materijalne propise pri čemu je u obrazloženju odluke dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio Kantonalni sud pa je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-736/04 od 18. oktobra 2005. godine, odbio reviziju apelanta kao neosnovanu. U obrazloženju presude revizijski sud je zaključio da su revizijski prigovori apelanta koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani iz razloga što je članom 18a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da lice čije je stanarsko pravo prestalo po osnovu člana 2. istog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povrata tih sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje sud zaključuje da je pravilno primijenjena i odredba člana 215. Zakona o obligacionim odnosima kojim se propisuje pravo sticaoca na naknadu nužnih i korisnih troškova jer se i po mišljenju revizionog suda prelaz imovine tužitelja u imovinu apelanta desio kada je otpao zakonski osnov za sticanje prava na predmetnom stanu u korist tužitelja što je posljedica retroaktivnog dejstva Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji ima za cilj da se tužitelju, kao nosiocu stanarskog prava u periodu dok to sticanje nije bilo proglašeno ništavim, nadoknadi imovina za izvršena ulaganje u neophodne troškove da bi se predmetni stan priveo namjeni. Budući da je apelant preuzeo stan sa svim radovima koje je tužitelj investirao to je njegov položaj mogao biti tretiran kao sticanje bez osnova jer nije bilo nikakvog pravnog odnosno zakonskog osnova da imovina tužitelja pređe u imovinu apelanta. Sud je dalje naveo da je neosnovan i revizioni navod apelanta o nedostatku pasivne legitimacije budući da je navedenim zakonom izričito propisano da je obaveza povrata sredstava na bivšem nosiocu stanarskog prava, u konkretnom slučaju apelanta, te je sud, budući da je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, reviziju apelanta odbio kao neosnovanu.

5. U apelaciji se navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravičan saslušanje u građanskim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su «nižestepeni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo iz člana 215. Zakona o obligacionim odnosima, a pravila o nepravom poslovodstvu-čl. 227 Zakona o obligacionim odnosima nisu ni uzimali u obzir», što je nadležni upravni organ suprotno članu 3. stav 2. i članu 10. stav 2. Zakona o napuštenim stanovima predmetni stan proglasio trajno napuštenim, što je vlasnik stana suprotno članu 9. navedenog zakona predmetni stan dodijelio tužitelju kojem stanarsko pravo nije prestalo po osnovu člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pa je prema tome po mišljnju apelanta njemu oduzeto pravo na imovinu-stanarsko pravo i dato drugom licu na nezakonit način suprotno pozitivnim zakonskim propisima i članu 1. Aneksa VII Dejtonskog sporazuma.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešnu utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

9. Ustavni sud iz navoda apelacije i predočene dokumentacije konstatira da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o stambenim odnosima, Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o parničnom postupku, usvojili tužbeni zahtjev tužitelja I.Č. a odbili protutužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da su redovni sudovi u apelantovom slučaju u tri instance, na osnovu provedenih dokaza, dali jasna obrazloženja svojih odluka, kako u pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja tako i u pogledu protutužbenog zahtjeva apelanta, pri čemu su iscrpno obrazložili zašto navodi i dokazi apelanta ne mogu uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanta. Ovo tim prije što je svoje tvrdnje o nezakonitosti rješenja o proglašenju stana trajno napuštenim kao i dodjeli stana tužitelju, apelant eventualno mogao isticati pred upravnim organima, u čijoj nadležnosti je postupanje po Zakonu o napuštenim stanovima i Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pokretanjem odgovarajućeg postupka za utvrđivanje da se predmetni stan nije mogao smatrati trajno napuštenim, što prema navodima apelacije i dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu apelant nije učinio, niti je eventualno pokrenuo postupak protiv vlasnika stana radi utvrđenje da je dodjela stana tužitelju izvršena protivno važećim propisima. Osim navedenog, apelant u apelaciji praktično ponavlja navode koje je već isticao u žalbi i reviziji a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovi sud prilikom donošenja osporenih odluka.

11. Na osnovu izloženog, a budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo makar i naznaku povrede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant također navodi da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda, a samim tim i odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović