Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1306/06 (P. I.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Pokrenut istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za BiH
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1306/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1306/06, rješavajući apelaciju Petra Ivanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 12. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Ivanovića, podnesena protiv rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzla, broj 12-6/1-23-287/99 od 30. marta 2006. godine, rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla, broj 05-02/5-23- 2224/98 od 1. februara 2006. godine i zaključka o dozvoli izvršenja istog organa, broj 05-02/I-1-ČM-23-2224/98 od 11. aprila 2006.
godine, zato što je apelant prethodno pokrenuo istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Ivanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 4. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Ministarstav prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzla (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12- 6/1-23-287/99 od 30. marta 2006. godine, rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba), broj 05-02/5-23-2224/98 od 1. februara 2006 godine i zaključka o dozvoli izvršenja Službe, broj 05-02/I-1-ČM-23-2224/98 od 11. aprila 2006. godine. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti deložaciju apelanta do konačnog rješenja sudskog spora koji je u toku. Apelant je dopunio apelaciju 18. maja 2006. godine.
2. Apelant je 21. jula 1998. godine podnio zahtjev za povrat stana te je Služba donijela rješenje, broj 05-02/5-23-2224/98 od 20. aprila 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 12-6/1-23-287/99 od 15. novembra 2000. godine, kojim je apelant odbijen sa zahtjevom za povrat. Rješavajući o tužbi apelanta u upravnom sporu Kantonalni sud je donio presudu, broj U-20/01 od 18. oktobra 2001. godine, kojom je tužbu uvažio, poništio prvostepeno i drugostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni posupak.
3. Budući da je Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) donijela odluku, broj 403-124-1/1 od 6. februara 2001. godine, kojom je potvdila da je apelant bio nosilac stanarskog prava na dan 1. april 1992. godine, Služba je donijela zaključak o dozvoli izvršenja, broj 05-02/5-23-2224/98 od 12. jula 2001. godine, kojim se dozvoljava izvršenje odluke CRPC, a u ponovnom postupku rješenje, broj 05-02/1-23-2224/98 od 9. decembra 2003. godine, kojim je utvrđeno da apelantu pripada pravo na na vraćanje predmetnog stana na osnovu kojeg je apelant uveden u posjed stana, 3. februara 2004. godine.
4. Ministarstvo je rješenjem, broj 12-06/4-23-287/99 od 16. februara 2004. godine, odbilo žalbe FMO i privremenog korisnika izjavljene protiv rješenje Službe. Međutim, Kantonalni sud je rješavajući u upravnom sporu donio presudu, broj U-149/04 od 18. maja 2005. godine, kojom je uvažio tužbu FMO i privremenog korisnika, poništio rješenje prvostepenog i drugostepenog organa i predmet vratio na ponovni posupak.
5. Rješavajući u ponovnom postupku Služba je donijela rješenje, broj 05-02/5-23-2224/98 od 1. februara 2006. godine, kojim je odbila apelanta sa zahtjevom za povrat u posjed stana, pobliže označenog u dispozitivu rješenja, naložila je apelantu da u roku od 7 dana sporni stan preda FMO VF BiH-Odjel za odbaranu Tuzla, utvrdila da apelant nema pravo na alternativni smještaj, da će se sporni stan koristiti za potrebe alternativnog smještaja osoblja FMO. Istim rješenjem je utvrđen prestanak prava korištenja spornog stana privremenom korisniku S.J. bez prava na alternativni smještaj te je utvrđeno da žalba izjavljena protiv rješenja ne odlaže njegovo izvršenje.
6. Ministarstvo je rješenjem, broj 12-6/1-23-287/99 od 30. marta 2006. godine, odbilo kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja Službe, broj 05-02/5-23-2224/98 od 1. februara 2006 godine. Protiv rješenja Ministrstava apelant je 18. aprila 2006. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu o kojoj do podnošenja apelacije nije odlučeno. Zaključkom o dozvoli izvršenja Službe, broj 05-02/I-1-ČM-23-2224/98 od 11. aprila 2006. godine, dopušteno je izvršenje prinudnim putem izvršnog rješenja istog organa, broj 05-02/5-23-2224/98 od 1. februara 2006 godine. Protiv navedenog zaključka apelant je, 19. aprila 2006. godine, izjavio žalbu o kojoj nije odlučeno.
7. Polazeći od apelantovih navoda, a s ciljem da se utvrde procesne pretpostavke za razmatranje apelacije pred Ustavnim sudom, od Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija), čija je nadležnost donošenje odluka u postupcima pokrenutim pred bivšim Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom), zatražena je informacija o tome da li je apelant prethodno pokrenuo istovjetan postupak pred Domom i kada, te da li je o predmetu, eventualno, donesena odluka.
8. Utvrđeno je da je apelant 11. novembra 1999. godine i 6. augusta 2003. godine pokrenuo istovjetan postupak pred Domom, te da su predmeti registrirani pod brojem CH/99/3151 i CH/03/14518. Predmeti se odnose na apelantov zahjev da vrati u posjed stan u Tuzli, koji se vodi pred Službom pod brojem broj 05-02/5-23-2224/98, te da bude priznat kao vlasnik predmetnog stana. Komisija za ljudska prava je 7. juna 2006. godine donijele odluku o apelantovom zahtjevu kojom je, između ostalog, naredila Federaciji Bosne i Hercegovine da u postupku povrata donese pravomoćnu odluku u upravnom sporu, pokrenutom tužbom pred Kantonalnim sudom radi poništenja rješenja Ministarstva od 30. marta 2006. godine, u roku od četiri mjeseca od prijema odluke te povukla privremenu mjeru koju je donijela 8. maja 2006. godine, a kojom je zabranila deložaciju apelanta iz spornog stana.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 12. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 12. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
12. apelant je prethodno pokrenuo istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu;»
10. U konkretnom slučaju, uvidom u odluku Komisije, konstatirano je da se u navedenim predmetima apelant žalio na činjenicu da nije vraćen u posjed svoga stana te na trajanje postupka u vezi sa zahtjevom za povrat stana čime mu je onemogućen pristup sudu u čemu apelant vidi povredu čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. U apelaciji koju je podnio Ustavnom sudu apelant je također naveo da smatra da su mu su osporenim odlukama povrijeđena sljedeća ustavna prava: pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom na navedeno, odnosno na činjenicu da je podnosilac prijave Domu i apelant ista osoba, da su činjenični navodi identični i da su vezani za postupak povrata stana koji se vodi pred nadležnom Službom pod brojem 05-02/5-23-2224/98, te na okolnost da je Komisija prilikom donošenja odluke cijenila novonastale okolnosti od momenta podnošenja prijave 1999. godine do donošenja rješenja Službe, broj 05-02/5-23-2224/98 od 1. februara 2006. godine i Ministarstva, broj 12-6/1-23-287/99 od 30. marta 2006. godine, koje apelant osporava apelacijom, i protiv kojeg je pokrenuo upravni spor, Ustavni sud zaključuje da se radi o istovjetnom postupku.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 12. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je apelant prethodno pokrenuo istovjetan postupak pred Domom, i stav Ustavnog suda da u slučaju istovjetnog zahtjeva upućenog Ustavnom sudu i Domu predmet rješava institucija koja je prije primila apelaciju (vidi rješenja Ustavnog suda br. U 30/00 od 16. decembra 2000. godine i AP 69/00 od 23. marta 2001. godine), Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović