Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-198/03 (B. D.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Sloboda izražavanja
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-198/03
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 198/03, rješavajući apelaciju Besima Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Besima Dedića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava i Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1631/02 od 9. aprila 2003. godine u dijelu koji se odnosi na izricanje novčane kazne i Rješenje Općinskog suda u Zenici broj I-1537/01 od 28.
oktobra 2002. godine.
Nalaže se Općinskom sudu u Zenici da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava i Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Zenici da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Besima Dedića podnesena protiv dijela Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj Gž- 1631/02 od 9. aprila 2003. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj I-1537/01 od 30. augusta 2002. godine, kojim je odbijen prijedlog da se odloži izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Zenici broj I-1537/01 od 12. novembra 2001. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Besim Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Puniša Rešetar iz Zenice, podnio je 27. juna 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1631/02 od 9. aprila 2003. godine, Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sad) broj I-1537/01 od 28. oktobra 2002. godine i Rješenja Općinskog suda broj I-1537/01 od 30. augusta 2002. godine. Apelant je 24 augusta 2004. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Robne kuće «Bosna» u Zenici, koju zastupa Emir Čolaković, advokat iz Zenice (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 20. juna 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 5. jula 2005. godine, dok tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 25 stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog sud, odgovor Kantonalnog suda je 12. jula 2005. godine dostavljen apelantu.
5. Ustavni sud je 29. septembra 2004. godine donio Odluku broj AP 198-03 kojom je odbacio apelaciju kao nedopuštenu zbog toga što je apelant propustio da dopuni/precizira apelaciju.
6. Nakon toga, apelant je 10. marta 2005. godine podnio zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 198-03 od 29. septembra 2004. godine.
7. Rješavajući apelantov zahtjev za preispitivanje odluke, Ustavni sud je na sjednici od 20. oktobra 2006. godine, Rješenjem broj AP 198-05 od 20. oktobra 2006. godine, usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje navedene odluke.
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Tužitelj je protiv Edina Beganovića (u daljnjem tekstu: tuženi) pokrenuo parnični postupak radi utvrđivanja ništavosti ugovora o zakupu poslovnih prostorija u suterenu Robne kuće «Bosna», koji su stranke zaključile 30. aprila 1994. godine.
10. Općinski sud je Presudom broj P-464/99 od 5. decembra 2000. godine utvrdio da je ništav ugovor o zakupu i obavezao je tuženog da preda poslovne prostorije tužitelju po pravosnažnosti te presude, a odbio je njegov protutužbeni zahtjev za naknadu štete kao neosnovan.
11. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-225/02 od 27. septembra 2001. godine djelimično je uvažena žalba tuženog, i to u dijelu kojim je odbijen njegov protutužbeni zahtjev, pa je predmet u tom dijelu vraćen na novo suđenje, a u preostalom pobijanom dijelu je taj sud potvrdio presudu Općinskog suda. Općinski sud je na prijedlog tužitelja donio Rješenje broj I-1537/01 od 12. novembra 2001. godine o izvršenju Presude tog suda broj P-464/99 od 5. decembra 2000. godine.
12. Apelant je, kao treće lice koje je imalo ugovor o podzakupu sa tuženim, podnio Općinskom sudu prijedlog za odlaganje izvršenja određenog navedenim rješenjem o izvršenju. U svom prijedlogu za odlaganje izvršenja apelant navodi da je u postupku izvršenja između povjeritelja i dužnika apelant, kao treće lice, izdejstvovao rješenje kojim je upućen da u parnici traži da se spomenuto izvršenje proglasi za nedopušteno. Naime, apelant je 22. aprila 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi proglašenja predmetnog izvršenja nedopuštenim.
13. Općinski sud je Rješenjem broj I-1537/01 od 30 augusta 2002. godine odbio kao neosnovan prijedlog apelanta, kao trećeg lica, da se odloži izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj I-1537/01 od 12. novembra 2001. godine.
14. Pored navedenog, Općinski sud je posebnim Rješenjem broj I-1537/01 od 28. oktobra 2002. godine kaznio apelanta novčanom kaznom od 300 KM zbog vrijeđanja suda u žalbi, koju je apelant podnio na rješenje Općinskog suda kojim je odbijen njegov prijedlog da se odloži izvršenje navedenog rješenja. U ovoj žalbi apelant je, između ostalog, naveo sljedeće: «Ali to ne sprečava prvostepeni sud da ovakvim rješenjem praktično pokuša da mimo zakonskog, parničnog postupka on presudi u izvršnom postupku. Ovo je vrhunac pravnog apsurda. I to pozivajući se na članove koje sam kao mamac citirao i na koje se sutkinja upecala bez trunke razmišljanja, koji uopće nemaju veze s ovom situacijom i ne mogu se u konkretnom primjeru uopće primijeniti. Ali, izgleda da sutkinjin misaoni aparat nije dovoljno razvijen da obavi jednu ovakvu, tačnu operaciju. Ili se možda radi o namjeri? Iz svih okolnosti čini se da je u pitanju ovo drugo. Ali to njoj ne služi na čast i iziskuje neizostavno pokretanje i nekih drugih postupaka. Ali o tom potom. A ovdje vi sudije mijenjate, vjerovatno što ih i ne razlikujete što je u suštini strašno, pojmove odnosno poistovjećujete potpuno različite pojmove. Dakle i sam pokušaj izvršenja protiv mene bez valjanog izvršnog naslova kojeg protiv mene i nema, bilo bi samo za sebe krivično djelo u pokušaju, a da ne govorim o eventualnom nasilnom završavanju takvog nauma. Pa sad vi vidite. Upozorenje je dovoljno jasno. Sapienti sat. A onaj ko je takav mora znati u određenom momentu sam sebe obuzdati odnosno prekinuti, inače pada u živo blato. Šta hoću da kažem? Nadam se da je sve ovo sada više nego dovoljno i jasno. Ili nije? Ako nije, bit će ako se prethodno uključi centrala, pod pretpostavkom da je ona osposobljena da apsorbuje i sintetizuje činjenice iz takvog supstrata i izvede pravilan zaključak, što je u dosadašnjem postupku izostalo. A o drugoj individualnoj okolnosti svake postojeće vrste ne treba ni govoriti jer će ona, ukoliko se ostvari ovaj sramni naum da se ja ilegalno izbacim iz poslovnih prostorija u čijem sam posjedu, zasigurno biti na sceni. A već jednim dijelom i jeste. Samo me zanima zarad čijeg interesa ista sutkinja pristaje na vlastito samouništenje, pored pokušaja moga uništenja i kakav je morbinozni poriv u pozadini svega toga. Izvinite, ali ja to i pored najbolje volje ne mogu shvatiti ni u fragmentima a kamoli u cijelosti. A sve u svemu ja sam iz čitavog postupanja sutkinje pojedinca shvatio da ona, doduše zna čitati, ali ne i pročitati što je već viša matematika. A tek primjena prava. Pa to je za nju nerješiva zagonetka. A što? Zbog mnogo razloga. Kao prvo ona nema moć nominalne distinkcije (razlikovanja značenja riječi, odnosno pojmova). Za nju je «tražilo» isto što i «dobilo» (njenim vlastitim rješenjem upućen na parnicu), «dužnik» isto što i «treće lice» itd. Posebna su priča njene konstrukcije prava i pridavanje nekim dijelovima rečenica kumulativnih svojstava (član 65) koja u izvornom tekstu uopće ne postoje. To je za nju valjda 'tumačenje'. Ali samo kako ona i njeni nalogodavci to misle da treba, suprotno dosad poznatim logičkim zakonima. Valjda je to sada ustanovljavanje neke nove logike meni potpuno neshvatljive ali u isto vrijeme njoj razumljive. Ali da ne bih dalje opovrgavao ovo rješenje jer je ono kao nakaradno. Dabogda svi koji učestvuju u ovakvim nezakonitim i nemoralnim postupanjima svako svoje pravo ostvarivali upravo ovako kako to meni omogućuju odnosno onemogućuju. O svemu ovom bi se mogao napisati roman, ali o tome ću odlučiti i kome taj roman uputiti nakon završetka drugostepenog postupka. Sve ovo možete pročitati u er-formi.»
15. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1631/02 od 9. aprila 2003. godine odbijena je apelantova žalba protiv Rješenja Općinskog suda broj I-1537/01 od 30 augusta 2002. godine, kojim je prvostepeni sud odlučio da nisu ispunjeni uvjeti da se po prijedlogu apelanta, kao trećeg lica, odloži izvršenje određeno protiv dužnika iz izvršne isprave. Pored toga, istim Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1631/02 od 9. aprila 2003. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Općinskog suda broj I-1537/01 od 28. oktobra 2002. godine, kojim je Općinski sud kaznio apelanta novčanom kaznom od 300 KM zbog vrijeđanja suda u žalbi, koju je apelant podnio na Rješenje Općinskog suda broj I- 1537/01 od 30. augusta 2002. godine.
16. Pored toga, apelant se žali da mu je odlukama kojima je pravosnažno odbijen njegov prijedlog, kao trećeg lica, da se odloži izvršenje određeno protiv dužnika povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama, koje se odnose na izrečenu novčanu kaznu, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelant smatra da, s obzirom na činjenično stanje i ugovorni odnos koji je postojao između kontrahenata (tužitelja i tuženog), nikako nije moglo biti doneseno Rješenje o izvršenju Općinskog suda broj I-1537/01 od 12. novembra 2001. godine, a koje se odnosi na apelanta kao treće lice. Apelant smatra da bi se, povodom drugog ugovora o zakupu i podzakupu, imao valjan izvršni naslov, oni su morali biti osporeni u legalnom postupku, odnosno parnici. On navodi da je zaključkom u izvršnom postupku prekinuto postojanje dva potpuno legalno zaključena ugovorna odnosa.
19. U pogledu vrijeđanja suda apelant navodi da se njegovi navodi, koje je izrazio u podnesku, ne mogu kvalificirati kao vrijeđanje suda i da on nije upotrijebio nikakve riječi koje su usmjerene na narušavanje autoriteta suda. On smatra da tog vrijeđanja u pismenom podnesku sudu nije bilo i da se ne može dokazati. On navodi da su svi izrazi i riječi koje je upotrijebio prikladni, a nikako uvredljivi. Apelant, na kraju, predlaže da se njegova apelacija usvoji i sporna rješenja ukinu kao nezakonita.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru Kantonalnog suda se navodi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i uskraćeno pravo pristupa sudu, jer su osporene odluke donijete u skladu sa stavom 1. člana 99. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) koji daje mogućnost sudu da izrekne novčanu kaznu u slučajevima kad se ocijeni da apelant vrijeđa sud ili stranke u postupku. Različita pravna shvatanja, navodi dalje sud, ne mogu se dovoditi u vezu sa povredom apelantovih ustavnih prava. Sud je pravilno postupio kad je odbio apelantov zahtjev za donošenje rješenja o odlaganju izvršenja i kažnjavanju apelanta novčanom kaznom. Kantonalni sud zato predlaže da se apelacija, kao neutemeljena, odbije.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
«Član 99. st. 1. i 3.
Novčanom kaznom od 300 konvertibilnih maraka sud će kazniti osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog sudionika u postupku.
[...] Ako osoba koja je novčano kažnjena ne plati kaznu u određenom roku, ona će se zamijeniti zatvorom, čije trajanje odmjerava sud razmjerno visini izrečene kazne, ali koji ne može biti dulji od deset dana.»
VI. Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na dio Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-1631/02 od 9. aprila 2003. godine i Rješenje Općinskog suda broj I- 1537/01 od 30. augusta 2002. godine, kojim je odbijen prijedlog apelanta, kao trećeg lica, da se odloži izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj I-1537/01 od 12. novembra 2001. godine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
25. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od sljedećih slučajeva:
(...)
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom».
26. S obzirom da apelant eksplicitno osporava Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1631/02 od 9. aprila 2003. godine, Ustavni sud će dopustivost predmetne apelacije ispitati u odnosu na navedeno rješenje. Ovo rješenje je doneseno u izvršnom postupku i njime je sud odlučio da nisu ispunjeni uvjeti da se na prijedlog apelanta, kao trećeg lica, odloži izvršenje određeno protiv dužnika iz izvršne isprave. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni izvršni postupak određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
27. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“ broj 18/04 tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnositelja apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94). Dakle, za razliku od parničnog postupka, izvršni postupak nema za cilj meritorno rješavanje spora. On se vodi pošto su sudovi na autoritativan i konačan način spor već riješili i pošto je dužnik već obavezan na određeno ponašanje.
28. U konkretnom slučaju građanska prava i obaveze povjeritelja i dužnika su utvrđena pravosnažnom Presudom broj P-464/99 od 5. decembra 2000. godine, kojom je dužniku naloženo da se iseli iz poslovnih prostorija. Međutim, u predmetnom izvršnom postupku u kojem je doneseno Rješenje o izvršenju broj I-1537/01 od 12. novembra 2001. godine, nisu utvrđivana nikakva nova građanska prava i obaveze. U postupku koji je rezultirao osporenim rješenjima je odlučivano postoje li zakonske pretpostavke za odlaganje izvršenja određenog rješenjem o izvršenju protiv apelanta, kao trećeg lica, zbog čega član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv. O apelantovim građanskim pravima koja su u vezi sa predmetnim izvršenjem odlučivat će se u posebnom parničnom postupku, koji je pokrenuo apelant radi proglašenja izvršenja nedopuštenim, na koji će postupak biti primjenjiv član 6. Evropske konvencije i u kojem će apelantu biti garantirani svi principi pravičnog suđenja.
29. Imajući u vidu navedeno, kao i principe izložene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
30. Apelant također navodi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, gdje je konstatirao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
31. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je dio apelacije koji se odnosi na dio Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-1631/02 od 9. aprila 2003. godine i Rješenje Općinskog suda broj I- 1537/01 od 30. augusta 2002. godine, kojim je odbijen prijedlog apelanta, kao trećeg lica, da se odloži izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj I-1537/01 od 12. novembra 2001. godine, u smislu člana 16. stav 4. tačka. 9. Pravila Ustavnog suda, ratione materiae inkompatibilan s Ustavom Bosne i Hercegovine.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je i dio Rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-1631/03 od 9. aprila 2003. godine, kojim je apelantu izrečena novčana kazna u izvršnom postupku, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. juna 2003. godine, a apelacija je podnesena 27. juna 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
h) Slobodu izražavanja.
k) Pravo na imovinu.» Pravo na pravičan postupak Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
36. Konkretna apelacija pokreće pitanje je li postupajuća sutkinja u izvršnom postupku opravdano izrekla apelantu novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda primjenom odredbi člana 99. Zakona o parničnom postupku, odnosno je li u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
37. Osnovni prigovor koji iznosi apelant u svojoj apelaciju odnosi se na činjenicu da je podnesak, koji je apelant dostavio Općinskom sudu, neosnovano ocijenjen kao uvredljiv i da narušava autoritet suda, pa mu je, prema članu 99. Zakona o parničnom postupku, izrečena novčana kazna zbog vrijeđanja suda. Iz spisa je vidljivo da je Općinski sud izrekao apelantu novčanu kaznu od 300 KM ocijenivši da je dopis koji je uputio apelant, a čiji sadržaj je djelimično iznesen u tački 11. ove odluke, uvredljivog karaktera i da narušava autoritet suda. Kantonalni sud nije posebno preispitivao apelantove navode i kvalifikaciju prvostepenog suda da se radi o uvredi, jer je prihvatio argumente nižestepenog suda kao validne. Novčanu kaznu je izrekla ista sutkinja koja je vodila postupak u glavnoj stvari, pa se može zaključiti da apelant nije imao garancije da će ga saslušati nepristran sud, što je jedan od zahtjeva implicite sadržan u članu 6. Evropske konvencije.
38. Koncept nezavisnog i nepristranog suda, kako je definiran zahtjevima člana 6. stav 1, podrazumijeva da sud mora biti nezavisan od izvršnih i zakonodavnih organa vlasti kao i od strana u postupku. Nepristranost opet podrazumijeva da sud mora uvijek istinito i potpuno utvrditi činjenično stanje i primijeniti odgovarajuće materijalne propise na konkretan slučaj. Nema sumnje da su sudovi koji su postupali u konkretnom slučaju ispunjavali zahtjeve nezavisnosti. Međutim, kod kvalifikacije i ocjene apelantovog dopisa, Ustavni sud zapaža da sudovi nisu iskazali potreban nivo nepristranosti i objektivnosti, jer su uzeli kao utvrđenu činjenicu da je apelantov tekst upućen sudu uvredljivog sadržaja.
39. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu nalaže da se u sličnim situacijama, kod procjene usmenih izjašnjenja i pismenih podnesaka stranaka, postupa sa krajnjim oprezom. Neophodno je da sud ne ispoljava subjektivno nikakav lični stav, da ne zauzima ničiju stranu, da ne prejudicira stvar ili da ispoljava svoja lična predubjeđenja. To je suština zahtjeva za nepristranošću sudova i objektivnim i zakonitim suđenjem. Lična nepristranost suda se pretpostavlja sve dok se drukčije ne dokaže. S druge strane, sud mora biti objektivno nepristran u smislu da pruži dovoljne garancije da će u svakom pogledu isključiti bilo kakvu sumnju u svoju nepristranost (vidi Sander protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj apelacije 34129/96, tačka 22, CEDEX 2000-V i Piersack protiv Belgije, odluka od 1. oktobra 1982, serija A, broj 53, tačka 30).
40. Prema odredbama Zakona o parničnom postupku, vrijeđanje suda, stranke ili drugog sudionika u postupku kvalificirano je kao kažnjivo djelo za koje je predviđena novčana kazna do 300,00 KM. Dakle, konkretno djelo nije krivično djelo, odnosno ne postoji «krivična optužba» u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije, već se radi o djelu i kazni koji imaju disciplinski karakter. Evropski sud za ljudska prava smatra da je «krivična optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj (ili neko drugo djelo) može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Ovim se želi osigurati da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim kvalificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 –VI, str. 2492. stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65). Međutim, svi ovi uvjeti i zahtjevi ne znače da sud može pristrano odlučivati o toj kazni ne vodeći računa o tome je li apelant, pismeno ili usmeno, uvrijedio sud i narušio njegov autoritet, odnosno da prethodno ne izvrši suštinsku analizu teksta pa da tek onda eventualno izrekne propisanu kaznu. Kad se suštinski analizira apelantov tekst, može se utvrditi da se taj tekst ne može kvalificirati kao nepoštivanje suda jer nije utvrđeno da se tim tekstom onemogućava djelovanje suda s ciljem sprečavanja ili kažnjavanja ponašanja koje teži da dijeljenje pravde opstruira, nanese mu štetu ili ga zloupotrijebi bilo u odnosu na konkretan predmet ili uopće.
41. Prema tome, kad se uzme u obzir sve što je izneseno u apelantovom podnesku, evidentno je da je sud u konkretnom slučaju zanemario apelantova ustavna prava, primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku na činjenice koje nisu objektivno i nepristrano utvrđene. Time je sud pogrešno primijenio pravo koje se ogleda u tome da je apelantove navode, koji su više ironične prirode, okvalificirao kao vrijeđanje suda, čime se navodno narušava njegov autoritet. Ustavni sud konstatira da se riječi koje je apelant pismeno uputio sudu ne mogu razumjeti kao uvreda jer su napisane s ciljem korištenja prava žalbe na koju apelant ima pravo, a ne narušavanja autoriteta suda. I najzad, Ustavni sud primjećuje da konkretni postupak karakterizira činjenica da je sud, koji je osudio apelanta na novčanu kaznu, bio isti sud koji je navodno bio vrijeđan apelantovom žalbom. To je sasvim dovoljno da se izraze opravdane sumnje u nepristranost suda koje su objektivno opravdane. Sud ne može imati nikakve lične interese i razloge u prosuđivanju konkretnih činjenica niti cijeniti jesu li određene riječi i tekst uvredljivi ako se ti navodi i sam tekst tiču njega samog. Zbog toga se ne može smatrati dovoljno nepristranim i objektivnim sud koji je u procjenu uvrede unio lična osjećanja i eventualnu povrijeđenost kao i shvatanje da li je on lično pogođen navodnim vrijeđanjem suda (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Kyprianou protiv Kipra, 27. januar 2004. godine, broj zahtjeva 73797/01, tač. 31-35). Očigledno je da apelant nije imao prilike da, pred drugostepenim sudom, uopće bude saslušan na okolnosti izrečene kazne u prvostepenom postupku. S obzirom na ove činjenice, apelantu je uskraćeno i pravo na «pristup sudu» kao jedan od osnovnih elemenata prava na pravično suđenje jer je kažnjen osporenim rješenjima, a da mu nije bila data mogućnost usmenog obraćanja sudu.
42. Zbog svih iznesenih razloga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja Član 10. Evropske konvencije glasi:
«1.Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.»
43. Stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako kršenje prava slobode izražavanja mora biti «predviđeno zakonom». Razlog za to je da osoba mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava slobode izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava slobode izražavanja bude «neophodno u demokratskom društvu» radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, između ostalog, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava želi zaštititi, naprimjer, autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru u kojoj je to neophodno u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Državni zakon koji bi omogućio izricanje nerazmjerno visoke kazne zatvora ili novčane kazne za blažu kritiku sudstva sud vjerovatno ne bi smatrao neophodnom mjerom u demokratskom društvu, te stoga ne bi bio dozvoljen prema stavu 2. člana 10. Evropske konvencije. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti.
44. Konkretna apelacija pokreće pitanje predstavlja li apelantova žalba koju je podnio sudu zaista kršenje prava na slobodu izražavanja i narušavanje autoriteta i nepristranosti suda ili se može sa dovoljno razloga uzeti i smatrati da to nije slučaj odnosno da se apelantov tekst nikako ne može protumačiti kao narušavanje ovih ustavnih prava odnosno zaštićenih vrijednosti. Apelant smatra da njegov dopis sudu nikako ne vrijeđa autoritet i nepristranost suda, odnosno da je pokriven članom
10. Evropske konvencije. Sud je prestrogo i preoštro, navodi apelant, protumačio njegov tekst kojem nije bio cilj vrijeđanje suda nego skretanje pažnje da se njegov predmet drugačije riješi, jer zapravo sadrži sve što je jednoj žalbi kao pravnom aktu neophodno da bi se moglo po njemu postupiti. Apelant navodi da nije imao namjeru da uvrijedi sud, čak i kad se prihvati činjenica da je žalba u izvjesnom smislu neuobičajena u pravnoj komunikaciji stranaka i suda i da je u izvjesnoj mjeri ironičnog, ali ne i uvredljivog karaktera. Ovo tumačenje mora razmotriti Ustavni sud i utvrditi je li apelantovo ustavno pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije povrijeđeno. S obzirom da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja u slobodi izražavanja da bi se održalo dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi ironične prirode sa elementima kritičkog pristupa i ne mogu se kvalificirati kao vrijeđanje suda, jer su date u granicama tolerancije koje nameće demokratsko društvo.
45. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri izvršili objektivnu analizu sadržaja apelantovog teksta. Teško se može jezičkom i pravnom analizom utvrditi da konkretni tekst zaista sadrži navode uvredljivog sadržaja čiji je cilj bio da se naruši autoritet suda. Isticanje navoda u žalbi za koje apelant misli da su opravdani, jer sadrži sve elemente za pravno postupanje, makar i dat u ironičnom stilu, ne pruža dovoljno osnova da se zaključi da je apelant, konkretnim tekstom, povrijedio pravo na slobodu izražavanja i narušio granice postavljene stavom 2. člana 10. Evropske konvencije ili uvrijedio sud. Pored toga, izreći novčanu kaznu apelantu bez mogućnosti saslušanja znači lišiti ga ne samo mogućnosti iznošenja činjenica i dokaza u svoju korist, nego i neproporcionalno se uplitati u zaštićenu slobodu izražavanja koja je Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvenciju apelantu zagarantirana. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
c) Ostali navodi
46. Ustavni sud zaključuje da, u svjetlu zaključaka donesenih u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, nije neophodno razmatrati ostale apelantove navode u pogledu povrede prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. uz Protokol broj 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
47. Povrijeđeno je apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) i člana 10. Evropske konvencije time što su, izricanjem novčane kazne, redovni sudovi nepotpuno i pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kvalificirajući apelantovu žalbu kao vrijeđanje suda i narušavanje njegovog autoriteta.
48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović