Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2419/06 (S. H.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2419/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2419/06, rješavajući apelaciju Sadmira Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadmira Halilovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Kž- 06-000052 od 24. aprila 2006. godine, i presude Općinskog suda u Gradačcu, broj Kp-70/04 od 4. aprila 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadmir Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 14. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Kž-06-000052 od 24. aprila 2006. godine, i presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Kp-70/04 od 4. aprila 2005. godine. Apelant je također postavio zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne po pravosnažnoj presudi.

2. Presudom Općinskog suda, broj Kp-70/04 od 4. aprila 2005. godine, apelant je zajedno sa Omerom Delićem (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) oglašen krivim za krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 351. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) koji je primijenjen u konkretnom slučaju, pa mu je izrečena kazna zatvora u tranjanju od tri mjeseca, koja je uz pristanak apelanta zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 4.500 KM, koju je dužan platiti u roku od šest mjeseci nakon pravosnažnosti presude.

3. Kantonalni sud je osporenom presudom, broj 003-0-Kž-06-000052 od 24. aprila 2006. godine, uvažio žalbu apelanta i preinačio prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni djela i u odluci o kazni, tako da je radnja apelanta pravno kvalifikovana kao krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 351. stav 3 u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, a sve u vezi sa članom 25. KZ FBiH, pa mu je primjenom odredaba o ublažavanju kazne izrečena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, koja je uz pristanak apelanta zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 3.000 KM. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno utvrdio da je apelant počinio krivično djelo krivotvorenja isprave. Naime, iz provedenih dokaza u prvostepenom postupku proizilazi da apelant nije napravio lažnu vozačku dozvolu kao javnu ispravu, niti je učinio bilo šta drugo što bi činilo obilježje ovog krivičnog djela. Međutim, apelant je davanjem savjeta i uputa prvooptuženom kako da pribavi krivotvorenu vozačku dozvolu i, kako navodi Katnonalni sud, neposrednim uključivanjem u ostvarenje takvog plana, a naročito posredovanjem u predaji novca od prvooptuženog licu koje je sačinilo krivotvorenu vozačku dozvolu, te preuzimanjem takve dozvole i njenom predajom prvooptuženom, pomogao u izvršenju krivičnog djela krivotvorenja isprave, čime su se stekla obilježja krivičnog djela krivotvorenja krivične isprave iz člana 351. KZ FBiH u vezi sa članom 25. KZ FBiH (pomaganje). Kantonalni su je zaključio da je promjenom pravne kvalifikacije djela apelanta otklonio protivrječnosti u prvostepenoj presudi na koje je apelant žalbom ukazao, pa je prema ocjeni suda bilo nepotrebno obrazlagati povrede odredaba krivičnog postupka u tom segmentu.

4. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant smatra da budući da on nije sačinio lažnu ispravu, nije je preinačio niti je upotrijebio kao pravu, on nije ni mogao biti pomagač u izvršenju tog krivičnog djela, te da su takvi navodi proizvoljni. Osim toga, apelant smatra da Kantonalni sud nije bio ovlašten vršiti drugačiju pravnu ocjenu djela, a naročito zato što se ni optužnica nije odnosila na davanje savjeta i uputa prvooptuženom. Apelant smatra da nabavljanje krivotvorene isprave ne čini bitno obilježje bića krivičnog djela krivotvorenja isprave, već samo radnja pravljenja, preinačenja i upotrebe takve isprave. Budući da apelant nije pomogao niti u jednoj od tih radnji, smatra da nije ni pomogao u izvršenju tog krivičnog djela, niti je mogla biti utvrđena namjera da u tome pomogne. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju uvaži, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Apelant je postavio i zahtjev za izdavanje privremen mjere odlaganja izvršenja kazne, ali ovaj zahtjev nije obrazložio.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi u osporenim presudama pogrešno primijenili materijalno pravo i počinili povredu krivičnog postupka promjenom pravne kvalifikacije djela. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vid,i Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, apelant smatra da drugostepeni sud nije mogao promijeniti pravnu kvalifikaciju djela koju je dao prvostepeni sud, a naročito zato što se, kako navodi, ni optužnica nije odnosila na davanje savjeta i uputa apelanta prvooptuženom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud utvrdio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno zaključeno da je apelant počinio krivično djelo krivotvorenja isprave, već da dokazi potvrđuju da je apelant pomagao u izvršenju tog krivičnog djela. U suštini ovo znači da je sud promijenio pravnu kvalifikaciju u korist apelanta, a ne na njegovu štetu, što nije suprotno zakonu. Naime, prema članu 341. stav 2. ranijeg ZKP-a sud nije vezan za prijedlog tužioca u pogledu pravne ocjene djela, pa ni za pravnu kvalifikaciju koju je dao prvostepeni sud. Naprotiv, Kantonalni sud je dao jasne razloge za svoje utvrđenje da apelant nije počinio krivično djelo krivotvorenja isprave, već da je pomogao u izvršenju tog krivičnog djela na način koji je utvrdio i prvostepeni sud, zbog čega mu je izrekao još blažu sankciju od one izrečene prvostepenom presudom.

9. U vezi sa navodima apelanta da on nije pomagao u krivotvorenju na neki od načina koji predviđa odredba člana 351. KZ FBiH, te da davanje savjeta i uputa i posredovanje u predaji novca i vozačke dozvole ne predstavlja obilježja bića krivičnog djela krivičnog djela krivotvorenja isprave, Ustavni sud ukazuje da član 25. KZ FBiH u stavu 2. propisuje da se pomaganjem u izvršenju krivičnog djela smatra, između ostalog, i «davanje savjeta ili uputa kako da se izvrši krivično djelo». Kantonalni sud je utvrdio i obrazložio da je apelant svojim radnjama pomogao u izvršenju, a ne izvršio krivično djelo krivotvorenja isprave, kako je to utvrdio prvostepeni sud. Ustavni sud zapaža da apelant ni u redovnom postupku, niti u apelaciji nije osporio da je izvršio radnje koje je Kantonalni sud okvalifikovao kao pomaganje, već se ne slaže sa pravom kvalifikacijom i smatra da u njegovim radnjama nema obilježja bilo kakvog krivičnog djela. Međutim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud jasno i razložno obrazložio svoje zaključke, te da ne postoje bilo kakvi elementi koji bi ukazali je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno ili da je postupak, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zloupotrijebljen na štetu apelanta.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2419/06 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio