Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1936/05 (Žarateks d.o.o)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se smatra imovinom
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1936/05

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1936/05, rješavajući apelaciju Žarateksa d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Žarateksa d.o.o. podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Rev-30/04 od 22. augusta 2005. godine, Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Pž-28/04 od 30.

septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Ps-9/03 od 19. maja 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Žarateks d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), kojeg zastupa Borislav Stojaković, advokat iz Brčko Distrikta, podnio je 19. septembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev-30/04 od 22. augusta 2005. godine, Presude Apelacionog suda broj Pž-28/04 od 30. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-9/03 od 19. maja 2004. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio tuženom preduzeću ODP «Merkur» da položi u depozit suda novčani iznos od 70.364,94 KM.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1936/05 od 13. oktobra 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog i Osnovnog suda, te učesnika u postupku Brčko Distrikta i ODP «Merkur», zatraženo je 4. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Odgovor na apelaciju Apelacioni sud je dostavio 27. jula 2006. godine, Općinski sud 17. jula 2006. godine, a Brčko Distrikt 24. jula 2006. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 28. augusta 2006. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je, kao zakupac, sa ODP «Merkur» iz Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: zakupodavac) 19. decembra 2001. godine zaključio ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji, koji je po svojoj pravnoj prirodi predstavljao ugovor o zakupu. Tim ugovorom je zakupodavac dao apelantu u zakup skladišni prostor površine 400 m² u ulici Reisa Džemaludina Čauševića broj 12 u Brčko Distriktu na korištenje na period od tri godine, uz obavezu da za to plaća mjesečnu zakupninu od 330 KM. Ovim ugovorom nije izričito propisana obaveza zakupodavca da apelantu, nakon prestanka zakupa, naknadi sredstva uložena u sanaciju i adaptaciju poslovnog prostora, prvenstveno zbog loših poslovnih rezultata zakupodavca.

8. Ujedno, apelant i zakupodavac su se dogovorili da stručna komisija utvrdi štetu na cjelokupnom objektu i da zapisnik o utvrđenoj ratnoj šteti, sa potrebnim radovima na sanaciji skladišta, čini dio ugovora. U članu 7. tog ugovora je precizirano da se zakupac obavezuje da poslovni prostor dovede u prvobitno stanje, odnosno izvrši njegovu sanaciju.

9. Apelant je 1. juna 2002. godine s istim zakupodavcem zaključio novi ugovor o istom predmetu, a u skladu sa odlukama Supervizora za Brčko Distrikt, odlukama gradonačelnika Brčko Distrikta i uz odobrenje Vlade Brčko Distrikta. Prema članu 7. novog Ugovora, zakupac nije imao pravo vršiti bilo kakve prepravke ili adaptaciju poslovnih prostorija bez pismene saglasnosti, o čemu je trebalo da bude sastavljen poseban aneks ugovora s Vladom Brčko Distrikta. Osim toga, stavom dva istog člana je utvrđeno da zakupac snosi troškove popravki i adaptacije poslovnog prostora izvršene uz pismenu saglasnost zakupodavca. I konačno, da zakupodavac nije imao obavezu povrata uloženih sredstava za poboljšanje upotrebe i korištenja zakupljenog skladišnog prostora i drugih troškova koje je imao zakupac, osim ako aneksom ugovora, koji u stvari nikad nije zaključen, obaveze ugovornih strana ne budu na drugi način dogovorene.

10. Apelant je izvršio sanaciju zakupljenog skladišnog prostora koja je po predračunu iznosila 70.364,95 KM, pa je, s obzirom da mu je zakupodavac odbio isplatiti uložena sredstva, pokrenuo parnični postupak potražujući od zakupodavca navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom i naknadom troškova.

11. Presudom Osnovnog suda broj Ps-9/03 od 19. maja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Pž-28/04 od 30. septembra 2004. godine, apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan. Sudovi su obrazložili svoje odluke tako da su parnične stranke, nakon zaključenja prvobitnog ugovora, zaključile novi ugovor 1. juna 2002. godine, u kojem je jasno stajalo da zakupodavac nema obavezu povrata uloženih sredstava ili drugih troškova koje je imao zakupac, pošto nikad nije zaključen aneks na novi ugovor kojim bi ta obaveza bila ugovorena. Odluke sudova se zasnivaju na nedvosmisleno izraženoj volji stranaka i primjeni relevantnih pravnih propisa iz oblasti obligacionog prava. Čak i da su te obaveze među strankama bile ugovorene, navodi se u obrazloženju drugostepene presude, one se ne bi mogle izvršiti bez saglasnosti nadležnog Odjeljenja Vlade Brčko Distrikta, pošto tuženi nije ovlašten da raspolaže imovinom koja je predmet ugovora, s obzirom da je ona u vlasništvu Brčko Distrikta.

12. Presudom Apelacionog suda broj Rev-30/04 od 22. augusta 2005. godine apelantova revizija je odbijena, uz prihvatanje svih razloga datih u nižestepenim presudama.

13. Apelant je podnio apelaciju protiv osporenih presuda navodeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je donošenjem osporenih presuda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je lišen svoje imovine jer su se redovni sudovi neosnovano miješali u imovinu i da je na konkretan pravni odnos trebalo primijeniti odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, te da se na ovaj način zakupodavac neosnovano obogatio.

Odgovori na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda se navodi da taj sud ostaje kod navoda koje je dao u obrazloženju Presude broj s-9/03 od 19. maja 2004. godine.

16. Izjašnjavajući se o navodima apelacije, Apelacioni sud ističe da nije došlo do povrede ustavih prava na koja se žali apelant i da su stranke slobodnom voljom regulirale svoja prava i obaveze iz ugovora, da su odredbe tog ugovora jasne i potpune u pogledu onog što je predmet ugovora pa ne dozvoljavaju sumnju i mogućnost u pogledu različitih tumačenja mimo ugovorenih. Pošto je tužilac pravno lice nikako se ne mogu prihvatiti navodi iz apelacije da se radi o neukoj stranci, koja konačno nije tražila poništenje ugovora zbog nedostataka koji su postojali u vrijeme zaključenja ugovora. Zbog navedenih razloga Apelacioni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. U odgovoru na apelaciju Brčko Distrikta se navodi da apelacija nije osnovana jer su se, prema odredbama ugovora o zakupu, ugovorne strane saglasile da, ako se ne zaključi aneks ugovora, zakupodavac nema obavezu vraćanja uloženih sredstava zakupcu. Osporene presude, navodi se dalje u odgovoru na apelaciju, su pravilne i na zakonu zasnovane i njima nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase: «Član 17. stav 1.

(1) Sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obavezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.

Član 583. stav 1.

(2) Zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora i zakona kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predana zakupcu. Član 585.

[...] Ako je za vrijeme zakupa izvršio kakve promjene na stvari, zakupac je dužan da je vrati u stanje u kome je bila kad mu je predata u zakup.

On može odnijeti dodatke koje je učinio na stvari ako se mogu odvojiti bez njenog oštećenja, ali ih zakupodavac može zadržati ako mu naknadi njihovu vrijednost u vrijeme vraćanja.»

19. U Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SRBiH» br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92), koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92), relevantne odredbe glase: «Član 16.

Ako nastane potreba da se na poslovnoj prostoriji radi njenog održavanja u stanju u kojem je zakupodavac mora održavati, izvršiti opravka koja pada na teret zakupodavca, zakupac je dužan bez odlaganja da obavijesti zakupodavca o potrebi opravke, određujući mu za to primjeren rok. Ako zakupodavac u određenom roku ne izvrši opravku, zakupac ima pravo da na teret zakupodavca sam izvrši opravku ili odustane od ugovora.

Zakupac može te opravke izvršiti na teret zakupodavca, iako ovog nije obavijestio o potrebi opravki niti mu je za izvršenje opravki odredio primjeren rok, ali odgovara zakupodavcu za štetu nanijetu mu zbog toga propuštanja, osim u slučaju hitnih popravki.

Član 17.

Zakupac ima pravo da naknadu troškova koje je imao za opravke koje ne padaju na njegov teret ostvaruje i prebijanjem iznosa tih troškova sa iznosom onog dijela zakupnine koji se obavezno izdaja za održavanje zgrade.

Pravo prebijanja zakupcu ne pripada ako je opravku izvršio, a prethodno nije obavijestio zakupodavca o potrebi opravke, niti mu je za opravku odredio primjeren rok.

Odredbe stava 2. ovog člana ne primjenjuju se u slučaju hitnih opravki.»

20. U Statutu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 1/00) relevantne odredbe glase:

«Član 70.

Kontinuitet propisa Svi entitetski zakoni i propisi koji su na snazi na teritoriji Distrikta u trenutku stupanja na snagu ovog Statuta, ostaju na snazi u dijelu u kojem nisu u suprotnosti sa ovim Statutom, dok drukčije ne odredi Skupština, u skladu sa ovim Statutom.»

VI. Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Rev-30/04 od 22. augusta 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 22. augusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 18. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.»

27. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

28. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede prava na apelantovu imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi je li apelant titular prava koja potpadaju pod obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da je predmet spora povrat novčanih sredstava koja je apelant uložio u zakupljeno skladište i imaju karakter apelantove imovine, proizlazi da je apelant nosilac prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

29. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, kojim je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).

30. U ovom slučaju Ustavni sud zaključuje da osporena presuda Apelacionog suda, kojom se apelantu osporava pravo na isplatu novčanog iznosa uloženog u poboljšanje uvjeta korištenja zakupljenog skladišta, u skladu sa zaključenim ugovorom, nesumnjivo predstavlja miješanje u imovinu i lišavanje apelanta prava na njeno mirno uživanje. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud nalazi da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.

31. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li lišavanje apelanta imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti.

32. U konkretnom slučaju nižestepeni redovni sudovi su, na utvrđeno činjenično stanje, primijenili odgovarajuće odredbe Zakona o obligacionim odnosima i odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu duga od 70.364,95 KM, koliko su i iznosila sredstva koja je apelant uložio u opremanje skladišta, a na osnovu zaključenog ugovora o zakupu. Redovni sudovi su u osporenim presudama, ne sporeći činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, primijenili odredbe Zakona o obligacionim odnosima utvrdivši da ugovorom uopće nije predviđena obaveza vraćanja uloženih sredstava. Takva mogućnost je ostavljena za naknadno zaključivanje ugovora putem aneksa, koji u konkretnom slučaju nije nikad zaključen. Pošto su ulaganja po svojoj prirodi bila takvog karaktera da se nisu mogla odvojiti a da se ne unište, a samim ugovorom nije bilo predviđeno vraćanje tih sredstava, onda su sudovi primijenili konkretne obligaciono-pravne odnose koji su regulirali način i oblik ispunjenja preuzetih obaveza iz ugovora o zakupu onako kako je to utvrđeno Zakonom o obligacionim odnosima.

33. Pošto se među strankama radilo o obligaciono-pravnom odnosu, one su svoje ponašanje uskladile prema obavezama i pravima koja proističu iz zaključenog ugovora. U tom ugovoru je utvrđeno da stranka koja uloži sredstva u poboljšanje uvjeta skladišnog prostora nema pravo na njihov povrat. Iako je na konkretni obligaciono-pravni odnos trebalo primijeniti odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, a ne Zakona o obligacionim odnosima kako su to uradili redovni sudovi, ipak se zbog toga nije mogla konstituirati obaveza vraćanja sredstava koja je uložio zakupodavac, pošto takva njegova obaveza nije ni bila predviđena spornim ugovorom. Naime, apelant i zakupodavac su kroz sporni ugovor izrazili svoju volju u vezi sa međusobnim pravima i obavezama po predmetnom pravnom poslu, tako da navedeni ugovor, u stvari, predstavlja zakon za stranke, posebno jer su zakonske odredbe koje reguliraju ovu materiju odredbe dispozitivnog karaktera.

34. Sljedeće pitanje, koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom, jeste predstavljaju li osporene sudske presude, kao takve, izraz javnog interesa. Isto tako, Ustavni sud mora da razmotri pitanje, je li zakonsko rješenje koje je primijenjeno na konkretan slučaj proporcionalno cilju koji se želi postići. Sa jedne strane postoji javni interes da se cjelokupna oblast ugovornih odnosa između pravnih subjekata jedne zemlje regulira na zakonit način, kao i da se poštuje obaveza da se ispunjavaju preuzete ugovorne obaveze (pacta sunt servanda) bilo da se one sastoje od kakvih davanja ili uzdržavanja od izvjesnog djelovanja s ciljem izgradnje i jačanja pravne sigurnosti i vladavine prava.

35. Pored toga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, prilikom donošenja osporene presude, vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. U konkretnom slučaju, nesporno je da je apelantovim izvođenjem radova, kao zakupca, na zakupljenom prostoru uvećana imovina tuženog. Međutim, ova činjenica ne može biti osnova da se tuženi obaveže da apelantu isplati naknadu za izvedene radove, s obzirom da je ugovorom izričito propisano da zakupodavac nema obavezu da vrati uložena sredstva, jer bi takvim nalogom sud ugrozio zajednički, javni interes da se ugovorne obaveze moraju izvršavati, čime bi se doveo u pitanje princip pravne sigurnosti i vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju miješanje bilo proporcionalno cilju koji se želi postići u demokratskom društvu.

36. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

37. Nije povrijeđeno pravo na apelantovu imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ako je miješanje u apelantovu imovinu odnosno obavezu povrata novčanih sredstava dužnika izvršeno u skladu sa zakonom i poštovanjem principa srazmjernosti tog miješanja između apelantovog prava na imovinu i javnog interesa.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1936/05 (Žarateks d.o.o) | Sudska praksa | Aktio