Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2141/05 (M. B.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2141/05

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2141/05, rješavajući apelaciju Marije Bošnjak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Marije Bošnjak.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-80/04 od 19. jula. 2005. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu s članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marija Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Posušja, koju zastupa Mario Buntić, advokat iz Posušja, podnijela je 15. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-80/04 od 19. jula 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku, «Euroherc osiguranje» d.d. Ljubuški, Podružnica Livno (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 19. oktobra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 31. oktobra 2005. godine, tuženi je svoj odgovor dostavio 28. oktobra 2005. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 27. septembra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 27. novembra 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog, a radi naknade štete, jer je u prometnoj nesreći kao pješak stradala 15. augusta 1997. godine, kada su joj automobilom osiguranim kod tuženog nanesene teške tjelesne ozljede opasne po život, zbog kojih je dugo vremena liječena u KBC Split.

7. Građansko odjeljenje Vrhovnog suda je Zaključkom od 9. aprila 2003. godine, objavljenom u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH broj 2002/2003, a koji se odnosi na primjenu člana 186. i 277. Zakona o obligacionim odnosima, zauzeo stav da zatezna kamata na pravičnu naknadu nematerijalne štete teče od dana podnošenja tužbe.

8. Općinski sud je Presudom broj P-654/98 od 22. augusta 2003. godine djelimično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i u stavu 1. obavezao tuženog da isplati apelantici određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete za duševne boli zbog smanjenja životne sposobnosti, zbog naruženosti, na ime pretrpljenog fizičkog bola i na ime pretrpljenog straha sa zakonskom kamatom od 22. augusta 2003. godine, kao dana presuđenja pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U drugom stavu navedene presude dosuđena je naknada za tuđu njegu i pomoć za oktobar, novembar i decembar 1997. godine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od posljednjeg dana u oktobru, novembru i decembru 1997. godine, pa do isplate. U trećem stavu izreke apelantici je dosuđena naknada za troškove liječenja i troškove posebne prehrane sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. augusta 2003. godine kao dana presuđenja pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, i u četvrtom stavu je tuženi obavezan da plati apelantici troškove postupka u iznosu od 11.475,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

9. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-183/03 od 12. decembra 2003. godine, žalbe apelantice i tuženog su djelimično uvažene i prvostepena presuda je preinačena tako da se apelantici na ime naknade nematerijalne štete, i to za umanjenje opće životne aktivnosti, na ime pretrpljenog fizičkog bola, na ime pretrpljenog straha, na ime naruženosti, na ime tuđe njege i pomoći i na ime troškova liječenja dosuđeni umanjeni iznosi, a sve sa zakonskom kamatom počevši od 22. augusta 2003. godine kao dana presuđenja pa do isplate, te na ime troškova postupka iznos od 12.890,00 KM.

10. Apelantica je izjavila reviziju protiv drugostepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede postupka. U reviziji, pored ostalog, apelantica navodi da joj nije pravilno dosuđena zakonska zatezna kamata na dosuđene iznose za naknadu nematerijalne štete, koje je tražila od dana podnošenja tužbe, tj. od 27. novembra 1998. godine. S ciljem dokazivanja osnovanosti svog zahtjeva, pozvala se na zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 9. aprila 2003. godine, objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda za 2002/2003. godinu, po kojem zatezna kamata na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete teče od dana podnošenja tužbe.

11. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-80/04 od 19. jula 2005. godine odbio reviziju koju je protiv drugostepene presude izjavila apelantica. U obrazloženju revizione presude je navedeno, između ostalog, da se neosnovano prigovara dosuđenim zateznim kamatama, pri čemu se pogrešno poziva na zaključak Građanskog odjeljenja tog suda od 9. aprila 2003. godine, jer je upravo suprotan stav tog suda da zatezna kamata na naknadu nenovčane materijalne i nematerijalne štete ne dospijeva od trenutka nastanka štete, jer je obim ove naknade poznat tek kad je na pravno obavezujući način izražen u novcu, a to je trenutak kada je naknada dosuđena presudom, pa od tada teče zatezna kamata.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica je u apelaciji navela da joj je u postupku okončanom osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

13. Apelantica ističe da je već u tužbi zatražila zakonsku zateznu kamatu za nematerijalnu štetu od dana podnošenja tužbe, a da su sudovi na sve tri instance postupali suprotno zaključku Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 9. aprila 2003. godine, objavljenom u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH broj 2002/2003. Dalje navodi da su na osnovu citiranog zaključka općinski i kantonalni sudovi u FBiH ujednačili sudsku praksu vezano za početak toka zatezne kamate za nematerijalnu štetu, presuđujući da ona teče od dana podnošenja tužbe. Apelantica ističe da je prvostepena presuda u ovom predmetu donesena 22. augusta 2003. godine, a zaključak je donijet 9. aprila 2003. godine, pa su kako prvostepeni, tako i drugostepeni sud morali postupati po označenom zaključku. Apelantica ističe da je posebno vijeće Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, koje je donijelo spornu revizijsku presudu, bilo dužno postupati prema tom zaključku, jer je prema članu 21. Zakona o Vrhovnom sudu FBH pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici sudskog odjeljenja obavezujuće za sva vijeća sudskog odjeljenja. Dalje se u apelaciji ističe da se pravna shvaćanja zauzimaju radi odlučivanja u predmetima iz iste pravne oblasti na isti način, kako bi se ujednačila sudska praksa i izbjegla povreda ustavnog prava na nediskriminaciju po bilo kojem osnovu, kako je propisano i u članu 21. Zakona o Vrhovnom sudu FBiH, odnosno u čl. 35. i 36. Zakona o sudovima u FBiH. Stoga apelantica smatra da je Vrhovni sud, dosuđujući da kamata teče od dana donošenja prvostepene presude, povrijedio njena ustavna prava na imovinu, pravično suđenje i nediskriminaciju. Kao dokaz da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju apelantica je uz apelaciju priložila više presuda općinskih sudova u Širokom brijegu i Mostaru, kantonalnih sudova u Širokom brijegu i Mostaru i Vrhovnog suda u kojim je na drukčiji način odlučeno o istom tužbenom zahtjevu. Apelantica pored navedenog ističe da u postupku okončanom osporenom presudom redovni sudovi nisu utvrdili materijalnu istinu, jer u toku postupka nije utvrđeno umanjenje radne nego samo umanjenje opće životne sposobnosti, te se ni kantonalni ni revizijski sud nisu očitovali o apelanticinom žalbenom navodu u kojem je predložila saslušanje svjedoka, vlasnice butika kod koje je radila, te je odbijen zahtjev za naknadu za izgubljenu dobit u vidu mjesečne rente, pa je time prekršeno pravo na pravično suđenje, jer je apelantici onemogućeno da pred sud iznese relevantne dokaze te predlaže da se apelacija usvoji, osporavana presuda ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu uz nalog da u hitnom postupku donese novu presudu u skladu s članom II/3.e) i k) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje Presude broj Gž-183/03 od 2. decembra 2003. godine, a kako su apelacioni navodi isti kao u žalbi, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Općinski sud navodi da u cijelosti ostaje kod svoje Presude broj P-654/98 od 22. augusta 2003. godine, jer je ona donesena u potpunosti u skladu s općeprihvaćenim stavovima sudske prakse, a što je potvrđeno presudama Kantonalnog suda, izuzev manjih korekcija u pogledu dosuđenih iznosa za pojedine vidove štete i Vrhovnog suda, te ističe da u postupku pred Općinskim sudom nije bilo kršenja apelanticinih ustavnih prava.

16. Tuženi u odgovoru na apelaciju ističe da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kako o pitanju početka toka zakonske zatezne kamate na nematerijalnu štetu, tako i o pitanju odbijanja zahtjeva za mjesečnu rentu, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 17/93, u daljnjem tekstu: ZOO) «Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 277. stav 1.

Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj [...] zakonom.»

18. Zakon o Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 2/95, 4/95, 9/96, 14/97, 22/01) «Član 21.

Sjednica sudskog odjeljenja saziva se i kad se utvrdi da o pitanjima primjene zakona postoje razlike u shvaćanjima između pojedinih vijeća, ili kad jedno vijeće odstupi od ranije prihvaćenog pravnog shvaćanja.

Kad u određenom slučaju vijeće donese odluku koja nije u skladu s pravnim shvaćanjem kojeg drugog vijeća, predsjednik sudskog odjeljenja ili predsjednik Vrhovnog suda može odrediti da se zastane sa slanjem prijepisa odluke i da se razlike u pravnim shvatanjima rasprave na sjednici sudskog odjeljenja. Ako u tom slučaju sjednica odjeljenja zauzme shvaćanje suprotno donesenoj odluci vijeća, vijeće koje je donijelo odluku dužno je o predmetu ponovo odlučivati. Pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjeljenja obavezno je za sva vijeća u sastavu sudskog odjeljenja.»

19. Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 38/05) «Član 35. st. 5. i 6.

Vrhovni sud Federacije ima proširenu opću sjednicu na kojoj se zauzimaju načelni stavovi o pitanjima koja su od interesa za primjenjivanje federalnih zakona.

Proširenu opću sjednicu sačinjavaju predsjednik suda i sudije Vrhovnog suda Federacije i određen broj sudija kao delegati kantonalnih sudova.

Član 36.

U sudovima se mogu obrazovati sudska odjeljenja radi odlučivanja o stvarima iz iste pravne oblasti.”

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-80/04 od 19. jula 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporena presuda apelantici je uručena 31. augusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 15. oktobra 2005. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

27. Ustavni sud podsjeća da su sporovi oko isplate naknade štete građansko-pravne prirode, pa i kada se kao strana u postupku pojavljuje privredno preduzeće odnosno javna ustanova (vidi Evropski sud za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, presuda od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku za naknadu štete, slijedi da Ustavni sud ima nadležnost da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. U konkretnom slučaju apelantica se žali da joj je u postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, navodeći da su sudovi pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno pravo tako što su odstupili od usvojene i obavezujuće sudske prakse i da su bez jasnog i valjanog obrazloženja u njenom slučaju postupili drugačije od ustanovljene sudske prakse u istim slučajevima s istim pravnim pitanjem. Pored navedenog, apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

29. Apelantica ističe da su joj u postupku okončanom osporenom presudom redovni sudovi dosudili zakonsku zateznu kamatu na dosuđenu nematerijalnu štetu od dana dosuđenja, odnosno donošenja prvostepene presude, odbijajući da usvoje njen tužbeni zahtjev da joj se kamata dosudi od dana podnošenja tužbe, u skladu sa zaključkom Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 9. aprila 2003. godine, koji je objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH 2002/2003, dakle prije donošenja prvostepene presude.

30. Za ovakav pravni stav nisu pruženi razumni i jasni razlozi, nego je proizvoljno i suprotno članu 21. Zakona o Vrhovnom sudu FBiH, kojim se propisuje da je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjeljenja obavezujuće za sva vijeća u sastavu sudskog odjeljenja, u obrazloženju osporene presude naznačeno da se apelantica pogrešno poziva na navedeni zaključak jer je o pitanju početka toka zakonske zatezne kamate «upravo suprotan stav tog suda».

31. Ustavni sud ukazuje na svoj ranije usvojen stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

32. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). S tim u vezi, Ustavni sud se neće upuštati u razmatranje navoda apelacije o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, budući da iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne proizlazi da je činjenično stanje utvrđeno na očigledno proizvoljan način.

33. Ustavni sud ističe da Vrhovni sud, donoseći osporenu presudu, nije dao objektivno i razložno obrazloženje zašto je, presuđujući u konkretnom predmetu, odstupio od ustanovljene sudske prakse, odnosno pravnog stanovišta Građanskog odjeljenja tog suda, koje je, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, za sva vijeća tog odjeljenja obavezujuće. Umjesto toga u obrazloženju se navodi proizvoljan i netačan stav da je stanovište tog suda «upravo suprotno». Očigledno je da način na koji je sud u osporenoj presudi primijenio i protumačio pozitivno-pravne propise pokreće pitanje apelanticinog prava na pravičan postupak. Stoga će se Ustavni sud upustiti u ispitivanje je li Vrhovni sud u konkretnom slučaju primijenio materijalno pravo na proizvoljan način.

34. Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 21. Zakona o Vrhovnom sudu FBiH, koja s ciljem očuvanja pravne sigurnosti i usklađivanja sudske prakse propisuje da su zaključci tog odjeljenja Vrhovnog suda pravno obavezujući za sva vijeća tog odjeljenja. Dakle, u konkretnom slučaju postoji ustanovljena sudska praksa i obavezujući pravni stav izražen u zaključku Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda kojim se tumači konkretno pravno pitanje, pa slijedi da nema prostora za slobodnu sudijsku procjenu u tumačenju tog pravnog pitanja, nego bi identični predmeti trebali biti odlučeni na identičan način.

35. U više odluka Evropskog suda za ljudska prava je naglašeno da je uloga nacionalnih sudova ne samo pravično i objektivno suđenje, nego i stvaranje ujednačenih «standarda postupanja» i odlučivanja u istim činjeničnim i pravnim situacijama (vidi, inter alia, Evropski sud, Rasmussen protiv Danske, presuda od 28. novembra 1984. godine, serija A, broj 32, stav 35, kao i str. 14, stav 38).

36. Apelantica je osporenom odlukom suda nesumnjivo dovedena u pravno nesiguran položaj, jer se obratila sudu očekujući prihvatanje tužbenog zahtjeva u pogledu početka toka zakonskih zateznih kamata na nematerijalnu štetu od dana podnošenja tužbe, znajući za ustanovljenu sudsku praksu i zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 9. aprila 2003. godine, koji je objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda i time postao izvor prava, a posebno je očekivala da će Vrhovni sud, koji je obavezan, u smislu odredbe člana 21. Zakona o Vrhovnom sudu, da u svim vijećima Građanskog odjeljenja slijedi zaključak objavljen u Biltenu sudske prakse, usvojiti izjavljenu reviziju i uskladiti praksu sa zaključkom vlastitog Građanskog odjeljenja. Umjesto očekivanog ishoda, Vrhovni sud je u osporenoj presudi odstupio od ustanovljene prakse, negirao pravno obavezujući zaključak vlastitog odjeljenja, a da pri tom nije imao diskreciono pravo da o pitanju početka toka zakonskih zateznih kamata na nematerijalnu štetu odstupi od zaključka Građanskog odjeljenja tog suda i zauzme drukčiji stav.

37. Slijedi da je Vrhovni sud osporenom Presudom broj Rev-80/04 od 19. jula 2005. godine, proizvoljnim tumačenjem prava i arbitrarnim odbijanjem da primijeni obavezno pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja tog suda, povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 6. stav 1. Evropske konvencije

b) Ostali navodi

38. U svjetlu zaključka o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

39. U konkretnom slučaju redovni sudovi su arbitrarano odstupili od ustanovljene sudske prakse, čime su povrijedili apelanticino pravo na pravično suđenje.

40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2141/05 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio