Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2656/06 (I. B.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2656/06

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2656/06, rješavajući zahtjev Ivana Bendera, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ivana Bendera, za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Bender (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u Mostaru, podnio je, 15. septembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-

322/05 od 21. jula 2006. godine, presude Vrhovnog suda, broj Kž-463/03 od 10. marta 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-20/02 od 19. juna 2003. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Vrhovnog suda, broj Kž-332/05 od 21. jula 2006. godine i broj Kž-

463/03 od 10. marta 2005. godine i presude Kantonalnog suda, broj K-20/02 od 19. juna 2003. godine, do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

2. Kantonalni sud je presudom, broj K-20/02 od 19. juna 2003. godine, oglasio je apelanta krivim zbog produženog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. U skladu sa članom 103. Zakona o krivičnom postupku uvažen je dio imovinsko-pravnog zahtjeva oštećenog Federalnog zavoda MIO-PIO Mostar, te je potpuno poništen ugovor o zajmu zaključen između Tuh-Investa d.o.o. Mostar i Zavoda mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar od 27. oktobra 1999. godine, Aneks I navedenog ugovora o zajmu od 10. decembra 1999. godine kao i Sporazum o upisu hipoteke, broj IP-288/99 od 15. decembra 1999. godine zaključen između Zavoda MIO Mostar i Tuh-Investa d.o.o. Mostar pred Općinskim sudom I Mostar, dok je u preostalom dijelu imovinsko-pravnog zahtjeva oštećeni upućen na parnicu. Apelant i optuženi Mario Boras su obavezani da naknade troškove krivičnog postupka solidarno po 370,00 KM kao i da sudu plate paušal od po 300,00 KM.

3. Protiv navedene presude žalbe su izjavili Kantonalni tužitelj u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni tužitelj), apelant i optuženi Mario Boras. Vrhovni sud je presudom, broj Kž-463/03 od 10. marta 2005. godine odbio kao neosnovane žalbe apelata i optuženog Maria Borasa u dijelu koji se odnosi na tačku I izreke presude Kantonalnog suda, a žalba Kantonalnog tužitelja u dijelovima koji se odnose na tačku I izreke presude Kantonalnog suda je djelimično uvažena, te je presuda Kantonalnog suda preinačena u pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela, tako da je utvrđeno da je apelant počinio produženo krivično djelo iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona. Žalbe Kantonalnog tužioca i apelanta su odbijene kao neosnovane, a koje se odnose na tačku II izreke prvostepene presude, a djelimično uvažena žalba optuženog Maria Borasa u odnosu na tački II izreke prvostepene presude. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. U skladu sa članom 103. Zakona o krivičnom postupku uvažen je dio imovinsko-pravnog zahtjeva oštećenog Federalnog zavoda MIO-PIO Mostar, te je potpuno poništen ugovor o zajmu zaključen između Tuh-Investa d.o.o. Mostar i Zavoda mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar od 27. oktobra 1999. godine, Aneks I navedenog ugovora o zajmu od 10. decembra 1999. godine kao i Sporazum o upisu hipoteke, broj IP-288/99 od 15. decembra 1999. godine zaključen između Zavoda MIO Mostar i TUH INVESTA d.o.o. Mostar pred Općinskim sudom I Mostar dok je u preostalom dijelu imovinsko-pravnog zahtjeva oštećeni upućen na parnicu. Istovremeno je na osnovu člana 102. Zakona o krivičnom postupku Zavod MIO Mostar obavezana da Tuh-Investu d.o.o. Mostar vrati iznos od 3,400.000 KM dok je sa preostalim dijelom imovinsko-pravnog zahtjeva upućen na parnicu. Odluka o troškovima je ostala neizmjenjena.

4. Protiv navedene presude žalbe su izjavili apelant, optuženi Mario Boras, Federalni tužioc i oštećeni. Vrhovni sud je presudom, broj Kž-322/05 od 21. jula 2006. godine, odbio kao neosnovane žalbe apelanta i optuženog Maria Borasa kao i Federalnog tužioca. Vrhovni sud je uvažio žalbu punomoćnika oštećenog, te je presuda Vrhovnog suda, broj Kž-463/03 od 10. marta 2005. godine preinačena u odluci o imovinsko-pravnom zahtjevu tako da se po članu 103. Zakona o krivičnom postupku uvažava imovinsko-pravni zahtjev oštećenog i potpuno se poništava ugovor o zajmu zaključen između Tuh- Investa d.o.o. Mostar i Zavoda mirovinsko invalidskog osiguranja Mostar od 27. oktobra 1999. godine, Aneks I navedenog ugovora od 10. decembra 1999. godine, Sporazum o upisu hipoteke, broj IP-288/99 od 15. decembra 1999. godine, zaključen između Tuh-

Investa Mostar i Zavoda MIO Mostar pred Općinskim sudom I Mostar, Sporazum Tuh-Investa i Zavoda MIO Mostar o prodaji nekretnina-hotela Ero u Mostaru neposrednom pogodbom od 23. maja 2001. godine, a briše se pravo vlasništva Tuh-Investa Mostar na nekretninama upisanim u z.k. ul. br. 3944 k.o. Mostar k.č. 1285 k.o. Mostar (zgrada hotela Ero sa dvorištem) i određuje se uknjižba prava vlasništva na navedenim nekretninama u korist Federalnog zavoda MIO/PIO Mostar. Ostali dio drugostepene presude je ostao neizmjenjen.

5. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2(d). Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant navodi da su u predmetnom slučaju provedeni samo dokazi koje je predložilo tužiteljstvo, a da su pri tome odbijeni svi dokazi koje je predložila odbrana. Apelant ističe da je predmetni krivični postupak pravomoćno okončan za krivično djelo koje uopće nije bilo predmet istrage niti je bilo obuhvaćeno rješenjem o provođenju istrage. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će naložiti Kantonalnom sudu da ne podnosi zahtjev Općinskom sudu u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) za izvršenje izrečene kazne zatvora apelantu odnosno da se naloži Općinskom sudu da ne izrađuje i ne šalje uputni akt apelantu odnosno da Općinski sud ne provodi postupak izvršenja izrečene kazne zatvora do okončanja postupka po podnijetoj apelaciji. Apelant navodi da je iz sadržaja same apelacije vidljivo da bi izvršenjem osporenih presuda moglo doći do nenadoknadive štete za apelanta.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

8. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvecije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.

10. U konkretnom slučaju, osim svojih navoda, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze koji idu u prilog odluke da bi trebalo donijeti privremenu mjeru, radi sprečavanja nastupanja eventualnih nenadoknadivih štetnih posljedica, koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2656/06 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio