Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1480/05 (S. A.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1480/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Jovo Rosić i Mato Tadić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1480/05, rješavajući apelaciju Sadika Avdihodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadika Avdihodžića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj U-15/04 od 30. maja 2005. godine, rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko sanskog kantona u Bihaću, broj 11/2-23-1565-UP-2/03 od 20. novembra 2003. godine i zaključka Općinskog načelnika Općine Velika Kladuša, Služba prostornog uređenja, resursa i zaštite okoline, broj 05-31-180/02 od 3. novembra 2003. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadika Avdihodžića podnesena protiv presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P- 525/00 od 27. marta 2001. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Sadik Avdihodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše sa prebivalištem u Norveškoj, kojeg zastupa Nedžad Sarajlija, advokat iz Velike Kladuše, podnio 13. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U- 15/04 od 30. maja 2005. godine, rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko sanskog kantona u Bihaću, broj 11/2-23-1565-UP-2/03 od 20. novembra 2003. godine (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) i zaključka Općinskog načelnika Općine Velika Kladuša, Službe prostornog uređenja, resursa i zaštite okoline, (u daljnjem tekstu: Služba prostornog uređenja), broj 05-31-180/02 od 3. novembra 2003. godine. Apelant je istovremeno podnio apelaciju i protiv presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-525/01 od 27. marta 2001. godine i rješenja Općinskog suda, broj P-525/01 od 10. oktobra 2003. godine.
2. Rješenjem Službe prostornog uređenja, broj 05-372-384/98 od 14. marta 2000. godine, apelantu je potvrđeno stanarsko pravo na stanu u Velikoj Kladuši, Ul. Ibrahima Mržljaka broj 36, zgrada «Redžića ograde I», ulaz IV, sprat II, stan broj 5 ukupne površine 61,91 m2 i utvrđena obaveza da predmetni stan preuzme na korištenje u roku od 90 dana od dana prijema ovog rješenja. Međutim, apelant nije u ostavljenom roku preuzeo sporni stan, pa je zatražio obnovu postupka. Zaključkom Službe prostornog uređenja, broj 05-31-180/02 od 3. novembra 2003. godine odbačen je apelantov zahtjev za obnovu postupka, a rješenjem Kantonalnog ministarstva, broj 11/2-23-1565-UP -2/03 od 20. novembra 2003. godine, odbijena je apelantova žalba protiv ovog zaključka. Presudom Kantonalnog suda, broj U-15/04 od 30. maja 2005. godine, odbijena je apelantova tužba protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da razlozi koje apelant navodi nisu razlozi za obnovu postupka, zato što se promjena materijalnog propisa na koju se apelant poziva, ne može smatrati novim dokazom za obnovu pravosnažno okončanog postupka.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-525/00 od 27. marta 2001. godine, po tužbi Općine Velika Kladuša, utvrđeno je da je apelantu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da se po pravosnažnosti ove presude, u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, predmetni stan stavlja na raspolaganje Općini Velika Kladuša. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je po zahtjevu apelanta nadležan organ tužitelja proveo upravni postupak i utvrdio postojanje apelantovog stanarskog prava na predmetnom stanu. Nakon završenog upravnog postupka, predmetni stan je zapečaćen 5. juna 2000. godine, jer apelant nije preuzeo stan na dan ispražnjenja stana od drugih lica. Iako je apelantov punomoćnik 8. juna 2000. godine primio obavijest o pečaćenju stana, u kojoj su navedene zakonske posljedice nepreuzimanja stana, apelant lično ni bilo ko od odraslih članova njegovog domaćinstva, nije preuzeo predmetni stan u roku od 90 dana. Također, sud je naveo da se iz dostavnice o pozivanju apelanta na adresu u Norveškoj vidi da je apelant primio poziv za ročište zakazano na dan 28. februar 2001. godine, da je imao dovoljno vremena da podneskom ospori tužbeni zahtjev, da obavijesti sud o razlozima zbog kojih ne može doći na ročište ili da izda valjanu punomoć za zastupanje, što apelant nije učinio do dana donošenja presude. Sud je, na osnovu navedenog, usvojio tužbu ocijenivši da su se stekli svi uslovi iz člana 12. stav 1. tačka
3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Apelant nije protiv ove presude izjavio žalbu.
4. Apelant je, 17. maja 2002. godine, podnio Općinskom sudu prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, koji je odbijen rješenjem Općinskog suda, broj P- 525/00 od 22. augusta 2002. godine.
5. Apelant je ponovo, 7. oktobra 2002. godine, podnio Općinskom sudu prijedlog za ponavljanje postupka, koji je rješenjem Općinskog suda, broj P-525/00 od 10. oktobra 2003. godine odbijen kao neosnovan i nedopušten.
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu ova prava povrijeđena zato što je «postojao pravni osnov za obnovu postupka», budući da je ukazao na izmjenu materijalnog propisa «koji je od presudnog značaja» i koji je mogao uticati da sudska odluke budu u njegovu korist, da iz razloga vezanih za bolest i strah za vlastiti život i život svoje porodice, nije blagovremeno preuzeo stan, te da je «zbog psihičkog šoka po primljenoj presudi Općinskog suda propustio izjaviti žalbu protiv te presude».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom ;
[...]15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu».
Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na presudu, rješenje i zaključak koji su doneseni u postupku u kojem su sud i nadležni organi odlučivali o njegovom zahtjevu za obnovu postupka pravosnažno okončanog rješenjem općinskog organa - Službe za prostorno uređenje, broj 05-372-384/98 od 14. marta 2000. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak odlučivanja o obnovi postupka tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak «ne utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve ... optužbe protiv apelanta». Ovaj postupak odlučuje samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne (vidi i Ustavni sud, odluka broj AP- 563/05 od 28. juna 2005. godine i odluka broj AP-2513/05 od 9. maja 2006. godine).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da je apelant podnio apelaciju protiv presude Kantonalnog suda, broj U-15/04 od 30. maja 2005. godine, kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja Kantonalnog ministarstva, broj 11/2-23-1565-UP-2/03 od 20. novembra 2003.godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv zaključka Službe prostornog uređenja , broj 05-31-180/02 od 3. novembra 2003. godine, a kojim je odbačen apelantov zahtjev za obnovu pravosnažno okončanog upravnog postupka.
9. Ustavni sud primjećuje da se u upravnom postupku pred Službom prostornog uređenja, u kojem je potvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u Velikoj Kladuši u Ul. Ibrahima Mržljaka broj 36, zgrada «Redžića I», sprat II, stan broj 5, da mu se predmetni stan vraća, te da je apelant obavezan da preuzme stan na korištenje u roku od 90 dana od dana prijema rješenja, odlučivalo o njegovim građanskim pravima. Imajući u vidu princip izražen u tački 8. ove odluke, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak po prijedlogu apelanta za obnovu pravosnažno okončanog postupka ne tiče određivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je taj postupak odlučujući za utvrđivanje njegovih građanskih prava i obaveza. U navedenom postupku se odlučivalo samo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolila obnova pravosnažno okončanog postupka. Stoga, pitanje koje se apelacijom postavlja ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija u vezi sa ovim navodima ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
10. Apelant također navodi da je zbog odbijanja zahtjeva za obnovu postupka povrijeđeno njegovo pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3. f), k), II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud ponovo ukazuje da apelant pobija odluke donesene u postupku po zahtjevu za obnovu pravosnažno okončanog postupka, u kojem sud i organi uprave nisu mogli ulaziti u ocjenu zakonitosti odluka donesenih u pravosnažno okončanom upravnom postupku. Također, Ustavni sud je već zaključio da se postupak povodom zahtjeva za obnovu pravosnažno okončanog postupka nije ticao određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, pa se stoga navodi u vezi sa povredom čl. II/3. f), k), II/4.Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju također odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
11. U odnosu na dio apelacije koji se odnosi na presudu Općinskog suda, broj P-525/00 od 27. marta 2001. godine i rješenje istog suda, broj P-525/00 od 10. oktobra 2003. godine, Ustavni sud mora prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
12. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
13. U konkretnom slučaju apelant nije protiv presude Općinskog suda, broj P- 525/00 od 27. marta 2001. godine koristio pravni lijek, odnosno nije podnio žalbu drugostepenom sudu, koju je mogao podnijeti na osnovu člana 330. Zakona o parničnom postupku. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija u odnosu na odluku Općinskog suda, broj P-525/00 od 27. marta 2001. godine se ne može razmatrati.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i . 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović