Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1638/05 (N. G. i I. P.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1638/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1638/05, rješavajući apelaciju Nusrete Goro i Ismete Pločo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nusrete Goro i Ismete Pločo, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2228/04 od 16. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nusreta Goro i Ismeta Pločo (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, podnijele su, 9. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koju su precizirale 24. augusta 2005. godine i 16. januara 2006. godine, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2228/04 od 16. juna 2005. godine. Apelantica Ismeta Pločo je 9. januara 2006. godine podnijela i zahtev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio postupak izvršenja po rješenju Općinskog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-4406/05 od 28. decembra 2005. godine, sve do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je, odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1638/05 od 9. februara 2006. godine, odbio kao neosnovan zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Rješenjem Općinskog suda, broj P-990/02 od 28. juna 2004. godine utvrđeno je da je Mustafa Goro (u daljnjem tekstu: tuženi), omeo apelantice u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prolaza na nekretninama označenim kao kč. 115 i kč. 61 u naravi vrt, kućište i dvorište k.o. Sarajevo, zk. ul.CVI/62 starog premjera što odgovara kč. 286 k. o. Sarajevo IX novog premjera, na taj način što im je 9. marta 1999. godine zabranio prolaz, a od 10. marta 1999. godine potpuno onemogućio prolaz, izgradnjom avlijskog zida na starom avlijskom zidu, koji u naravi predstavlja granicu između navedenih zemljišnih parcela, uz koji avlijski zid su apelantice koristile prolaz, sa ulazom iz ulice Čeljigovići. Tuženom je naloženo da uspostavi pređašnje posjedovno stanje, tako što će apelanticama omogućiti nesmetan prolaz do navedenih nekretnina, te da se ubuduće kloni ovakvog ili sličnog smetanja, pod prijetnjom novčane kazne u iznosu od 5.000, 00 KM, uz obavezu da apelanticama naknadi troškove postupka u iznosu od 1.000,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantice su odbijene sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosio na rušenje izgrađenog avlijskog zida širine 3 metra.
4. Kantonalni sud je, nakon održane rasprave pred drugostepenim vijećem, rješenjem broj Gž- 2228/04 od 16. juna 2005. godine, uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepeno rješenje, tako što je apelatnice odbio sa tužbenim zahtjevom u cijelosti.
5. Kantonalni sud je, u obrazloženju pobijanog rješenja, naveo da je prema iskazu apelantice Ismete Pločo utvrdio da je na mjestu gdje se nalazi sporni zid ranije postojao zid od čerpića, koji je porušen, te da taj zid od čerpića nije imao vrata, već da su apelantice u avliju ulazili kroz vrata od ulice Čeljigovići. Zid na kojem se nalaze vrata kao ulaz iz ulice Čeljigovići je također obnovljen i stavljena su nova vrata koja su zaključana. Apelantica je također istakla da je ranije postojalo rješenje o uređenju međusobnih odnosa, po kojem je apelanticama trebao da pripadne prolaz širine od tri metra i dužine devet metara. Kantonalni sud je zaključio da izgradnjom avlijskog zida na starom avlijskom zidu koji je ranije bio od čerpića, tuženi nije omeo apelantice u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prolaza na nekretnini koja je označena kao k.č. 115 i k.č. 61, obzirom da apelantice nisu na tom mjestu ni koristile prolaz. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je tužbeni zahtjev išao u pravcu da se utvrdi smetanje posjeda u vezi sa novosagrađenim zidom na kojem nikada nije ni bilo vrata, niti prolaza. Kantonalni sud je zaključio da nema protivpravnosti, odnosno nema smetanja posjeda od strane tuženog, jer je on izgradio zid na istom mjestu na kojem je i ranije bio zid od čerpića, a da apelantice nisu tražile utvrđenje smetanja prolaza zbog zaključanih vrata koja su ranije koristile, te da sud o tome nije ni mogao odlučiti ovom odlukom.
6. Apelantice smatraju da im je pobijanim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu garantirano članom II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantice vide u tome što je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Prema njihovom mišljenju, tuženi je prekršio raniji dogovor postignut između njih kao suvlasnika, koji je utvrđen rješenjem Općinskog suda, broj P-522/85 od 12. februara 1986.godine, koje je postalo pravosnažno 22. juna 1987. godine.
7. U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud navodi da je postupak proveden u skladu sa zakonom, te da su apelatnice tužbom tražile da se utvrdi da ih je tuženi omeo u u posljednjem faktičkom prolazu tako što je na mjestu starog zida izgradio novi zid. Međutim, Kantonalni sud navodi da je utvrđeno da ni na starom avlijskom zidu koji predstavlja granicu između susjednih parcela, a ni na novom koji je izgrađen na istom mjestu nisu postojala vrata, već da su apelantice koristile ulaz kroz vrata iz ulice Čeljigovići, koja su sada zaključana. Međutim, Kantonalni sud je istakao da predmet tužbenog zahtjeva nisu bila zaključana vrata iz navedene ulice, već novoizgrađeni zid na mjestu starog, pa stoga ovaj sud nije ni mogao raspravljati o zaključanim vratima iz ulice Čeljigovići, jer bi u tom slučaju prekoračio postvljeni tužbeni zahtjev. Kantonalni sud smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, te da nije došlo do kršenja ustavnih prava.
8. Tuženi u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navodi da je u redovnom postupku smetanja posjeda utvrđeno da je ranije postojao dotrajali avlijski zid od čerpića, kroz koji nije bio označen niti je postojao prolaz – pristupni put na parcele koje pripadaju apelanticama. Predmetni zid je usljed dotrajalosti i ratnih dejstava porušen, te je tuženi izvršio njegovo obnavljanje rekonstrukcijom, u skladu sa rješenjem o urbanističkoj saglasnosti Općine Stari grad Sarajevo.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
11. Apelanti se u konkretnom slučaju žale na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanatica osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantice ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Što se tiče navoda apelanatica da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, što je isključivo uloga redovnih sudova. U konkretnom slučaju, apelantice su svoj tužbeni zahtjev usmjerile na novoizgrađeni zid, a Kantonalni sud je utvrdio da na tom zidu nikada nije ni postojao prolaz do njihovih parcela, te da u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva nije došlo do smetanja posjeda. Za ovakvu odluku, Kantonalni sud je dao detaljna obrazloženja, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantica, a apelantice na ukazuju na bilo kakve proceduralne propuste, niti su takvi propusti očigledni. Ustavni sud zapaža da razlozi koje je naveo Kantonalni sud zadovoljavaju standarde propisane članom 6. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantice nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanatica o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu
14. Apelantice se, također, žale da je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantice posebno ne obrazlažu, niti se konkretno pozivaju na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. U suštini, navodi apelantica o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelanticama njihova imovina oduzeta ili da im je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 1171/05 od 7. februara 2006. godine), zbog čega su navodi apelantica o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović