Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1943/05 (N. Č.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1943/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1943/05, rješavajući apelaciju Nusreta Čampare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nusreta Čampare podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-3040/03 od 6. jula 2005.godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-1789/02 od 26. augusta 2003. godine i rješenja Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Federacije Bosne i Hercegovine, broj UP-II-04/1-41-138/02 od 29. maja 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Nusret Čampara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva-Ilidža, podnio je, 19. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-
3040/03 od 6. jula 2005. godine, presude Vrhovnog suda, broj U-1789/02 od 26. augusta 2003. godine i rješenja Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo FBiH), broj UP-II-04/1-41-138/02 od 29. maja 2002. godine.
2. Rješenjem Ministarstva FBiH, broj UP-II-04/1-41-138/02 od 29. maja 2002. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja Službe za boračka pitanja Općine Ilidža, broj 09-
41-853/01 od 15. marta 2002. godine, kojim je apelantu kao priznatom ratnom vojnom invalidu X grupe sa 20% vojnog invaliditeta, po osnovu ranjavanja 1945. godine, odbijen zahtjev za povećanje procenta vojnog invaliditeta. Ovako je odlučeno, jer je na osnovu nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije u Sarajevu, od 4. marta 2002. godine, apelantu utvrđen invaliditet X grupe 20% po osnovu ranjavanja 1945. godine, te da sljepoća nije posljedica ranjavanja, već staračke katarakte.
3. Presudom Vrhovnog suda, broj U-1789/02 od 26. augusta 2003. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba protiv navedenog rješenja Ministarstva F BiH.
4. Rješenjem Vrhovnog suda, broj U-3014/03 od 6. jula 2005. godine, odbačena je apelantova tužba za ponavljanje postupka okončanog presudom Vrhovnog suda, broj U-1789/02 od 26. augusta 2003. godine, jer apelant nije učinio vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka iz člana 52. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama Vrhovnog suda, broj U-3040/03 od 6. jula 2005. godine, broj U-1789/02 od 26. augusta 2003. godine i odlukom Ministarstva F BiH, broj UP-II-04/1-41-138/02 od 29. maja 2002. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. [...]
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
7. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
8. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proizilazi da je apelant protiv presude Vrhovnog suda, broj U-1789/02 od 26. augusta 2003. godine podnio tužbu za ponavljanje postupka, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda, broj U-3014/03 od 6. jula 2005. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatira da je tužba za ponavljanje postupka u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, budući da nije rezultirala ponovnim otvaranjem postupka. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Vrhovnog suda, broj U-1789/02 od 26. augusta 2003.godine, donesena povodom apelantove tužbe protiv drugostepenog rješenja Ministarstva FBiH.
10. Ovu konačnu odluku, po kojoj je tražio ponavljanje postupka, apelant je primio 2003. godine, a apelaciju je protiv te konačne odluke podnio 19. jula 2005. godine, pa proizilazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Vrhovnog suda, broj U-1789/02 od 26. augusta 2003. godine.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović