Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2142/05 (B. V.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2142/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Valerija Galić i Miodrag Simović, i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2142/05, rješavajući apelaciju Branke Vidić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Vidić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž- 540/05 od 6. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Vidić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, podnijela je, 17. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-540/05 od 6. septembra 2005. godine.

2. Općinski sud u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj P-333/04 od 21. marta 2005. godine, po apelanticnoj tužbi protiv tuženog preduzeća Ugostiteljsvto i turizam d.d. Čapljina (u daljnjem tesktu: tuženi), obavezao tuženog da apelantici isplati na ime ličnih dohodaka iznos od 300 KM za svaki mjesec počev od 30. aprila 2002. godine do dana podnošenja zahtjeva 23. februara 2004. godine, što ukupno iznosi 6.300 KM. Također je tuženi obavezan da apelantici isplati otpremninu u iznosu od 1.700 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja. Apelantica je odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva u kojem je tražena uplata i upis radnog staža od 30. aprila 2002. godine do 23. februara 2004. godine Općinski sud se oglasio apsolutno nenadležnim i odbacio je taj dio tužbe. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je apelantici prestao radni odnos 30. aprila 2002. godine, na temelju rješenja tuženog kojeg je apelantica primila 2. aprila 2004. godine, da se apelantica nije žalila na to rješenje, a tužbu sudu je podnijela 26. oktobra 2004. godine u smislu člana 103. Zakona o radu, te da je tužba u tom smislu podnesena u roku. Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor tuženog da je tužba neosnovana jer apelantica nije osporila rješenje o otkazu ugovora o radu koje je postalo pravosnažno. Općinski sud je zaključio da rješenje o otkazu apelanticinog ugovora o radu nije bilo zakonito ali da isto nije poništeno jer to apelantica nije ni tražila. Nadalje je u presudi navedeno da u situaciji kada poslodavac svojom radnjom ili nezakonitim aktom onemogući radniku da radi i po tom osnovu ne ostvaruje plaću, radnik ima pravo da zahtjeva naknadu štete po općim načelima o odgovornosti za štetu u smislu člana 154. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94), što je Općinski sud smatrao osnovom za dosuđenje apelantici naknade plaća. Apelantici je otpremnina dosuđena u skladu sa članom 100. stav 2. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/99). Na kraju je u presudi zaključeno da je Općinski sud primjenom člana 96. stav 2. tačka 2. Zakona o radu odlučio kao u dispozitivu presude, s obzirom da se tuženi prilikom donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu nije pridržavao člana 90. Zakona o radu, te s obzirom na to da u sudskom postupku nije dokazao postojanje razloga za otkaz, na što ga obavezuje člana 91. Zakona o radu. Tuženi je protiv presude uložio žalbu Kantonalnom sudu, dok apelantica nije podnijela žalbu.

3. Kantonalni sud je uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanticin zahtjev odbio u pobijenom dijelu. U obrazloženju presude je navedeno da je pogrešnom primjenom materijalnog prava prvostepeni sud raspravljao pitanje zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, te udovoljio apelanticinom tužbenom zahtjevu za isplatu plaća za period za koji joj je prestao radni odnos na temelju pravosnažnog rješenja o prestanku radnog odnosa. Nadalje je navedeno da je upravo zbog toga tužbeni zahtjev apelantice za isplatu plaća od 30. aprila 2002. godine neosnovan shodno članu 154. Zakona o obligacionim odnosima, te da ona ne može potraživati štetu zbog neostvarene plate za vrijeme u kojem nije radila. Kantonalni sud je zaključio da je bilo neosnovano i dosuđenje otpremnine apelantici jer ona nije priložila nijedan dokaz o visini otpreminie u smislu člana 100. Zakona o radu, te prvostepeni sud sa sigurnošću nije mogao utvrditi činjenicu visine otpremnine.

4. Apelantica je, navela da je zbog odbijanja njenog tužbenog zahtjeva od strane Kantonalnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelantica je navela da je odbijanjem njenog tužbenog zahtjeva od strane Kantonalnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica nije posebno obrazložila u čemu se sastoji ta povreda, stoga će Ustavni sud razmotriti općenito da li postupak pred Kantonalnim sudom zadovoljio principe pravičnog suđenja u smislu navedenih članova Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

8. Ustavni sud je utvrdio da su u postupku pred Općinskim sudom utvrđene činjenice od značaja za donošenje odluke po apelanticinom tužbenom zahtjevu u kojem je ona tražila naknadu plaća i otpremine za određeni vremenski period. Kantonalni sud je utvrdio da su činjenice u postupku pred prvostepenim sudom pravilno i potpuno utvrđene, ali da je Općinski sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je apelantici dosudio naknadu plaća i otpremninu. Kantonalni sud je, u suštini, zaključio da se Općinski sud pogrešno upustio u ocjenu zakonitosti rješenja o otkazu apelanticinog ugovora o radu s obzirom da to nije bio predmet tužbenog zahtjeva, te da je shodno tome bilo neosnovano dosuđenje apelantici plaća za određeni vremenski period, s obzirom da je apelantici u tom vremenskom periodu na temelju pravosnažnog rješenja prestao radni odnos kod tuženog. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, a apelantica je u suštini nezadovoljna ishodom postupka. Nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

9. Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2142/05 (B. V.) | Sudska praksa | Aktio