Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2176/05 (A. G. i D. R.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2176/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Valerija Galić i Miodrag Simović i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2176/05, rješavajući apelaciju Ane Gavrić i Dragana Ristića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ane Gavrić i Dragana Ristića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-207/05 od 17. augusta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Mal-219/04 od 4. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ana Gavrić i Dragan Ristić (u daljnjem tekstu: apelanti) oboje iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), koje zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčko Distrikta, podnijeli su, 22. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-207/05 od 17. augusta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Mal-219/04 od 4. aprila 2005. godine.
2. Osnovni sud je presudom, broj Mal-219/04 od 4. aprila 2005. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Gž-207/05 od 17. augusta 2005. godine, u postupku po tužbi M.M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanata radi naknade štete, obavezao apelante da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete isplate: na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 1.300 KM i na ime pretrpljenog duševnog bola (straha) iznos od 867 KM, odnosno ukupno 2.167 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, i troškove postupka u iznosu od 1.260,33 KM, dok je tužitelj odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva. Apelanti su presudom Osnovnog suda, broj KP-4/04 od 16. februara 2004. godine, pravosnažno oglašeni krivim zbog krivičnog djela spriječavanje službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 346. Krivičnog zakona Brčko Distrikta BiH jer je 2. juna 2003. godine, apelant Dragan Ristić zaključao kapiju, a apelantica Ana Gavrić udarila tužitelja motikom po leđima i nanijela mu laku tjelesnu povredu u vidu krvnog podliva kože kada je tužitelj kao sudski dostavljač pokušao apelantici Ani Gavrić dostaviti sudski poziv. Tužitelj je u tužbi podnesenoj Osnovnom sudu, 3. septembra 2004. godine, tražio naknadu nematerijalne štete navodeći da je zbog tog događaja pretrpio fizičke bolove i strah, specificirajući taj svoj zahtjev po vrstama nematerijalne štete. U toku postupka sud je salušao tužitelja u svojstvu parnične stranke, proveo je vještačenje po vještaku medicinske struke, specijalisti opšte hirurgije i specijalisti neuropsihijatru, a apelante nije saslušao kao parnične stranke jer se nisu odazvali pozivu suda čime su se tog svog procesnog prava odrekli kako je navedeno u obrazloženju presude pravostepenog suda. Prvostepeni sud je nalaze i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio kao stručne, objektivne i sačinjene u skladu sa pravilima i vještinama struke, i na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj pretrpio nematrijalnu štetu, i za taj svoj zaključak dao temeljito obrazloženje. Tužitelju je nematerijalnu šteta dosuđena na osnovu člana 200. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima.
3. Apelanti su naveli da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su naveli da redovni sudovi nisu prihvatili prigovor koji se odnosio na doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja, koji se po mišljenju apelanata ogledao u činjenici da se tužitelj prilikom obavljanja dužnosti nije predstavio niti je pokazao akreditaciju, niti je poduzeo išta da izbjegne štetni događaj a nakon verbalnog konflikta sa apelanticom Anom Gavrić je za to imao dovoljno vremena. Također su apelanti osporili zaključak redovnih sudova o utvrđenom stepenu intenziteta pretrpljenih fizičkih i psihičkih bolova.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
6. Osnovni sud je u postupku po apelantovoj tužbi proveo temeljit dokazni postupak, i na temelju utvrđenih činjenica, primjenom člana 200. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima tužitelju dosudio naknadu nematerijalne štete. Apelanti su u odgovoru na tužbu istakli da smatraju da je tužietlj sam doprinio nastanku štete te da je stoga tužbeni zehtjev bio previsoko postavljen. Osnovni sud je odbio kao neosnovan navedeni prigovor, obrazlažući da s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, tužitelj niti jednom svojom radnjom ili postupkom nije doprinio izvršenju krivičnog djela, niti je dao povod apelantima da postupe na način na koji su postupili. Visinu naknade nematerijalne štete Osnovni sud je utvrdio na temelju provednih vještačenja i apelanti su imali mogućnost osporavanja mišljenja i nalaza vještaka u toku postupka s obzirom da je njihov punomoćnik bio prisutan na glavnoj raspravi. U suštini apelanti ponavljaju navode koje su isticali u toku postupka i o kojima se očitovao Osnovni sud, a Apelacioni sud je kao pravilnu potvrdio odluku prvostepenog suda. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
7. Ustavni sud zaključuje da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović