Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1802/05 (M. M.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1802/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici i Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP 1802/05, rješavajući apelaciju Miladina Malinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miladina Malinovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-647/03 od 15. juna 2005. godine, rješenja Ministarstva za stambene poslove Kantona Sarajevo broj 27/02-23-4055/03 od 30. oktobra 2003. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04/I-
23-4/03 od 23. maja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miladin Malinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, koga zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. augusta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-
647/03 od 15. juna 2005. godine, rješenja Ministarstva za stambene poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-4055/03 od 30. oktobra 2003. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja), broj 23-04/I-23-4/03 od 23. maja 2003. godine.
2. Apelant je, 22. januara 2003. godine, Upravi za stambena pitanja podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u ulici Derebent broj 14. u Sarajevu, na kojem je bio predratni nosilac stanarskog prava.
3. Zaključkom Uprave za stambena pitanja broj 23-04/I-23-4/03 od 23. maja 2003. godine, ovaj apelantov zahtjev je odbačen kao neblagovremen. U obrazloženju zaključka je navedeno da je članom 5. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon, «Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01), propisano da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, odnosno izuzetno 4. oktobar 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim, uključujući devastirane i oštećene stanove. Također je propisano da nosiocu stanarskog prava, ukoliko on ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva ne podnesu zahtjev za povrat stana u propisanom roku, prestaje stanarsko pravo. Zaključkom Uprave za stambena pitanja je konstatovano da prema članu 18.e) navedenog Zakona, izuzetno od člana 5. ovog Zakona, nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, podnijeti zahtjev za povrat tog stana. Budući da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 22. januara 2003. godine, Uprava za stambena pitanja je njegov zahtjev odbacila kao neblagovremen.
4. Ministarstvo je, rješenjem broj 27/02-23-4055/03 od 30. oktobra 2003. godine, odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv zaključka prvostepenog organa. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice, pravilno primijenio materijalno-pravne propise, kao i da nisu učinjene povrede upravnog postupka. Ministarstvo je konstatovalo da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji nije oštećen, odnosno devastiran,, pa kako je utvrđeno da je apelant zahtjev za povrat stana podnio 22. januara 2003. godine, dakle nakon Zakonom propisanih rokova, stanarsko pravo mu je prestalo po sili zakona.
5. Presudom Kantonalnog suda, broj U-647/03 od 15. juna 2005. godine, tužba apelanta je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je ocijenio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito, jer je iz utvrđenja pravno relevantnih činjenica nesporno da je apelant zahtjev za povrat stana podnio 22. januara 2003. godine, tj. nakon proteka rokova određenih u Zakonu i to odredbama člana 5.a) u vezi sa članom 18.e) Zakona. Naime, odredbom člana 5. citiranog Zakona predviđeno je da se zahtjev za povrat stana u posjed koji je proglašen napuštenim mora podnijeti u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, a to je do 4. jula 1999. godine, dok je stavom 2. istog člana predviđeno da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji nisu proglašeni napuštenim u smislu člana 1. Zakona 4. oktobar 1999. godine. Članom 18.e) Zakona je propisano da nosilac stanarskog prava na uništenim ili oštećenim stanovima može, izuzetno od uvjeta datih u članu 5. Zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona, odnosno do 6. novembra 2002. godine. Kako stan na kome je apelant bio nosilac stanarskog prava nije bio proglašen napuštenim, niti je bio oštećen ili uništen, a apelant je zahtjev za povrat stana podnio 22. januara 2003. godine, tj. poslije 4. oktobra 1999. godine kao posljednjeg dana roka za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji nisu bili napušteni, Kantonalni sud je ocijenio da su osporeno rješenje i prvostepeni zaključak doneseni na osnovu pravno relevantne činjenice koja je od uticaja za rješavanje pitanja blagovremenosti zahtjeva, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen materijalni propis.
6. Kantonalni sud je također ocijenio da je tuženi pravilno zaključio, da su navodi apelanta o tome da se 22. januara 1998. godine obratio sa zahtjevom za povrat stana uredu Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine, bespredmetni za rješavanje ove upravne stvari, jer je apelant u konkretnom slučaju podnio tužbu zbog kršenja ljudskih prava, kako je to navedeno u samoj tužbi. Stoga je po mišljenju Kantonalnog suda pravilno zaključeno da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za vraćanje stana u posjed, koji bi se mogao, kao takav, tumačiti u smislu relevantnog Zakona. Kantonalni sud je također ocijenio da je bespredmetan i prigovor apelanta da u ovoj pravnoj stvari nije nadležan organ uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, te da se na njegov slučaj ne može primijeniti Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer je stan napustio 1988. godine, budući da je apelant sam odlučio da podnese zahtjev za povrat stana u posjed prema odredbama navedenog Zakona, dok je pitanje predaje u posjed predmetnog stana pitanje koje se rješava u sudskom postupku.
7. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da se 22. januara 1998. godine obratio sa zahtjevom za zaštitu stanarskog prava uredu Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine i da se mora smatrati da je zahtjev blagovremen, te da ne može izgubiti stanarsko pravo zbog toga što se sa zahtjevom nije obratio nadležnom organu. Apelant smatra da se u njegovom slučaju nije mogao primijeniti Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer je stan napustio 1988. godine uz suglasnost davaoca stana, a ne 30. aprila 1991. godine, što je uvjet za primjenu navedenog Zakona.
8. Kantonalni sud i Ministarstvo osporavaju navode iz apelacije i ističu da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava. Kantonalni sud navodi da su rokovi utvrđeni važećim propisima prekluzivni i da se njegovo propuštanje ne može pravdati bilo kakvim razlozima.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovin,e s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Kantonalni sud, nakon provedenog postupka, donijeli svoje odluke, te da su u obrazloženjima naveli razloge za takve odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe važećih materijalno-pravnih propisa. U odlukama je navedeno da je apelant propustio da podnese zahtjev za povrat stana u zakonom propisanim rokovima koji imaju prekluzivan karakter.
12. Ustavni sud konstatuje da je odredbama člana 5. Zakona o prestanu primjene Zakona o napuštenim stanovima, predviđeno da se zahtjev za povrat stana u posjed koji je proglašen napuštenim mora podnijeti u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, tj. do 4. jula 1999. godine. Stavom 2. istog člana predviđeno je da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji nisu proglašeni napuštenim, u smislu člana 1. citiranog Zakona, 4. oktobar 1999. godine. Dalje, članom 18.e) ovog Zakona se određuje da nosilac stanarskog prava na uništenim ili oštećenim stanovima može, izuzetno od uvjeta datih u članu 5. citiranog Zakona, podnijeti zahtjev za povrat takvog stana u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona, odnosno do 6. novembra 2002. godine.
13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i upravni organi primijenili relevantne zakonske odredbe i utvrdili da je apelant podnio zahtjev za povrat stana izvan navedenih zakonskih rokova, zbog čega je njegov zahtjev od strane organa uprave odbačen kao neblagovremen. Obzirom na navedeno, očigledno je da su u apelantovom slučaju organi uprave i sud primijenili važeće materijalno-pravne propise i to na način koji nije proizvoljan. Naime propisani rokovi, imaju prekluzivan karakter, budući da u slučaju propuštanja istih, dolazi ne samo do gubitka prava da se meritorno odluči o zahtjevu za povrat, nego i do gubitka samog stanarskog prava. Navedeno vremensko ograničenje za predaju zahtjeva za povrat stana, uspostavljeno je u javnom interesu koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Nesporno je da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 22. januara 2003. godine, tj. poslije 4. oktobra 1999. godine kao posljednjeg dana roka za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji nisu proglašeni napuštenim, a koju činjenicu apelant nije osporio. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, apelantovo pozivanje na proizvoljnost u primjeni pozitivno pravnih propisa neosnovano. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što ukazuje da se u apelantovom slučaju radi o kršenju prava na imovinu, a koje je zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, već da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanta da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i u rokovima utvrđenim Zakonom.
14. U odnosu na žalbene navode apelanta da se, 22. januara 1998. godine, obratio uredu Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine sa zahtjevom za povrat stana, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud temeljem provedenih dokaza utvrdio da je apelant navedenog datuma uredu Ombudsmana podnio «tužbu zbog kršenja ljudskih prava», kako je to u tužbi naveo, zbog čega je Kantonalni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za vraćanje stana u posjed koji bi se mogao, kao takav tumačiti, u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Ustavni sud smatra da je neosnovan je i apelantov žalbeni navod da za odlučenje u njegovom predmetnom slučaju nije bio nadležan upravni organ za stambena pitanja, obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o zahtjevu za povrat stana u posjed kojeg je podnio lično apelant prema odredbama navedenog Zakona, a ne o tužbi za predaju stana u posjed, kako je to i konstatovao Kantonalni sud, o čemu je dao valjane razloge.
15. S obzirom na navedeno, proizilazi da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović