Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1676/05 (E. A.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1676/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP 1676/05, rješavajući apelaciju Esada Alića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Alića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-13/03 od 7. decembra 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Odžaku, broj Gž-52/02 od 5. novembra 2002. godine i presude Općinskog suda u Orašju, broj P-263/02 od 28. maja 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Esad Alić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, podnio je, 9. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-13/03 od 7. decembra 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-52/02 od 5. novembra 2002. godine i presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-263/02 od 28. maja 2002. godine.

2. Apelant je, 19. juna 2001. godine, podnio tužbu Općinskom sudu, protiv Naile Duran, bivše supruge (u daljnjem tekstu: tužena), radi podjele bračne tečevine, u kojoj je predložio da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je on suvlasnik ½ dijela stana koji se nalazi u Orašju, u III ulici broj 28, zgrada 52, ulaz I na 3. spratu, površine 62,25 m2, po osnovu sticanja zajedničke imovine u braku, te da se utvrdi da je suvlasnik ½ dijela namještaja, bijele tehnike i pokućstva iz tog stana.

3. Presudom Općinskog suda, broj P-263/02 od 28. maja 2002. godine, odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je vlasnik sa ½ dijela predmetnog stana, dok je usvojen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na suvlasništvo nad pokućstvom. U postupku koji je prethodio donošenju presude, temeljem provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da su apelant i tužena, 30. maja 1984. godine, postali korisnici i sunositelji stanarskog prava na stanu koji je predmet ovoga spora, pošto su u to vrijeme živjeli u bračnoj zajednici. Bračna zajednica parničnih stranaka prestala je razvodom braka po presudi Općinskog suda, broj P-48/95-II od 29. augusta 1995. godine, koja je postala pravosnažna 24. septembra 1995. godine. Rješenjem Općinskog suda, broj R-15/99 od 16. novembra 1999. koje je potvrđeno i postalo pravomoćno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-9/00 od 21. marta 2000. godine, tužena je ostala nositeljem stanarskog prava na predmetnom stanu, dok je apelantu to svojstvo prestalo. Općinski sud je također utvrdio da je, prema Ugovoru o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, a koji je zaključen između MP «Srednja Posavina» i tužene od 10. aprila 2000. godine i ovjeren kod Općinskog suda, broj Ov-874700 3. maja 2000. godine, te prijavljen Javnom pravobranitelju Općine Orašje i zavedenim pod brojem M-150/00 sa 11. aprilom 2000. godine, tužena kupila predmetni stan. Također, Općinski sud je utvrdio da je tužena u knjizi položenih ugovora, koja se vodi kod Općinskog suda pod brojem KPU-139/00 K.O. Orašje I, upisana kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1 sa 31. majem 2000. godine, te da je predmetni stan otkupila, plativši certifikatima prodavatelju Vodoprivrednom mješovitom preduzeću «Srednja Posavina» Orašje, iznos od 27.280,44 KM, a u skladu sa članom 24. st. 1. tačka 5. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBIH», br. 27/97, 11/98, 27/99, 7/00 i 15/02).

4. Općinski sud je utvrdio da predmetni stan nije zajednički stečena imovina apelanata i tužene, pošto je predmetni brak prestao, kako je to već navedeno razvodom 1995. godine. Općinski sud je naveo da je činjenica da se kupljene stvari sredstvima iz zajedničke imovine nakon prestanka braka ako ih je pribavio jedan od ranijih supružnika, smatraju zajedničkom imovinom. Međutim, tokom postupka utvrđeno je da je predmetni stan tužena kupila svojim sredstvima, certifikatima, pa je sud ocijenio da se ni po tom osnovu predmetni stan ne može smatrati zajedničkom imovinom parničnih stranaka. Nadalje, što se tiče sticanja prava kao nositelja stanarskog prava, sud je utvrdio da su predmetni stan zajednički stekli kako apelant tako i tužena, 30. maja 1984. godine, a prema članu

19. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima («Službene novine FBiH», br. 11/98 i 38/98). Ovo pravo su obje parnične stranke imale sve do 24. septembra 1995. godine, kada je postala pravomoćna presuda o razvodu njihovog braka. Nakon razvoda braka parnične stranke se nisu dogovorile ko će ostati nositelj stanarskog prava, pa je rješenjem Općinskog suda, broj R-15/99 od 16. novembra 1999. godine, a koja je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-9/00 od 21. marta 2000. godine, odlučeno da tužena ostaje nositeljem stanarskog prava. Općinski sud je ocijenio da je ovo pravo sui generis. Stupanjem na snagu Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a koji se primjenjuje od 9. marta 1998. godine, apelantica je otkupila predmetni stan.

5. Općinski sud je ocijenio da je tužena ovo pravo koristila potpuno u skladu sa odredbama navedenog Zakona, te otkupila predmetni stan. Nadalje, Općinski sud je istakao da se ova prava ne smatraju imovinom, nego pravima sui generis, a sve i da se ova prava i smatraju imovinom, to bi bila imovina sui generis. Međutim, predmetni stan ni tada, po mišljenju Općinskog suda ne bi bio zajednički stečena imovina parničnih stranaka, jer je predmetni stan tužena kupila samo svojim sredstvima, certifikatima, pa se ni po ovom osnovu predmetni stan ne bi mogao smatrati zajedničkom imovinom apelanta i tužene Općinski sud je na temelju čl. 264. i 267. Porodičnog zakona Bosne i Hercegovine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio utvrđivanje suvlasničkog dijela na predmetnom stanu, a po osnovu zajednički stečene imovine u braku.

6. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-52/02 od 5. novembra 2002. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđena je presuda Općinskog suda. Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da se pobijana presuda zasniva na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naprotiv, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud utvrdio sve činjenice odlučne za rješavanje ove pravne stvari i da je pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom, jer je utvrdio da predmetni stan nije zajednički stečena imovina supružnika. Kantonalni sud je ocijenio da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelanta da je pomenuti stan zajednička imovina čijem sticanju je apelant dao doprinos, jer ranije apelantovo stanarsko pravo nema materijalne komponente koje bi se mogle valorizirati kao vrijednost i doprinos u sticanju vlasništva na stanu putem otkupa, a stan je tužena otkupila i isti je postao vlasništvo tužene nakon prestanka bračne zajednice apelanta i tužene i nakon što je tužena određena za nositelja stanarskog prava nakon razvoda braka. Kantonalni sud nije prihvatio žalbene navode apelanta da je tužena svoje pravo otkupa stana derivatno izvela iz ranije stečenog prava apelanta. Kantonalni sud je istakao da je tužena, koja je bila i ostala nositeljem stanarskog prava po pravomoćnom rješenju u vanparničnom postupku, ostvarila pravo na otkup stana i sticanje vlasništva nad istim temeljem odredbi čl. 7. i 8. Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pa kako pravo tužene na otkup stana proističe iz samog Zakona, a ne prava prethodnika, preovlađuju elementi originarnog sticanja.

7. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-13/03 od 7. decembra 2004. godine, odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i tužbeni zahtjev apelanta odbili. Vrhovni sud je naglasio da su netačne revizione tvrdnje da je tužena svoje pravo na otkup stana izvela iz apelantovog prava kao nosioca stanarskog prava na spornom stanu, jer je prema odredbi člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima i tužena za vrijeme braka bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a nakon razvoda braka, pravosnažnim rješenjem Općinskog suda broj R-15/99 od 16. novembra 1999. godine, određena je kao isključivi nositelj stanarskog prava, prema odredbi člana 20. Zakona o stambenim odnosima. Vrhovni sud je naveo da je tužena samostalno stekla pravo na otkup stana kao jedini nosilac stanarskog prava, te da apelant ne može imati nikakav stvarno pravni osnov za utvrđenje suvlasništva na spornom stanu sa ½ dijela, kako to traži u ovom sporu. Nesporno je da stanarsko pravo ima elemente imovinskog prava, međutim apelantu je ono prestalo na osnovu pravosnažnog rješenja Općinskog suda, broj R-15/99 od 16. novembra 1999. godine, pa se sporni stan prema odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) smatra domom tužene, a ne apelanta.

8. Apelant smatra da je odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva kojim je zatražio da se utvrdi da je on suvlasnik ½ dijela navedenog stana povrijeđeno njegovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Pravo na poštivanje doma Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku».

Član 8. Evropske konvencije glasi: «1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.»

11. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

12. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).

13. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi prava apelanta na dom iz člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije.

14. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).

15. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je brak apelanta sa tuženom razveden 1995. godine, kao i da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda, donesenim u vanparničnom postupku, za nositelja stanarskog prava na spornom stanu određena tužena, koja je stan nakon toga otkupila od vlasnika stana, čime je tužena postala vlasnik navedenog stana. Dakle, tužena je proglašena jedinim nositeljem stanarskog prava na spornom stanu, samostalno je stekla pravo na otkup stana i postala vlasnikom stana.

16. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi, temeljem provedenih dokaza, utvrdili da apelant nema stvarno pravni osnov za utvrđivanje suvlasništva na spornom stanu sa ½ dijela kako je to tražio u sudskom sporu, obzirom da je tužena nakon razvoda braka sa apelantom postala nosilac stanarskog prava na spornom stanu prema odredbama člana 20. ZOS-a, te da je apelantu to pravo prestalo, a nakon što mu je tužena osigurala nužni smještaj, apelant je u izvršnom postupku iseljen iz stana 28. maja 2001. godine, tako da je predmetni stan ostao samo dom tužene. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud smatra da se sporni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije, pa se Ustavni sud neće upuštati u razmatranje ostalih aspekata člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije, koji bi zahtijevao meritorno ispitivanje.

17. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava n apoštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

18. Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

k) Pravo na imovinu.»

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: «Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»

19. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

20. Pojam «imovina» ne bi trebao biti tumačen na restriktivan način. Riječ «imovina» uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 33/01). U skladu sa svojom dosadašnjom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99). S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50).

21. Ustavni sud zapaža da je odlukama redovnih sudova utvrđeno da predmetni stan nije zajednički stečena imovina apelanta i njegove bivše supruge, jer je brak razveden presudom Općinskog suda, broj P-48/95-II koja je postala pravomoćna 24. septembra 1995. godine. Nosilac prava raspolaganja na spornom stanu, do zaključenja i realizacije kupoprodajnog ugovora bio je vlasnik stana MP «Srednja Posavina», a od 31. maja 2000. godine vlasnikom stana je postala tužena, koja je svojim sredstvima otkupila stan, prema odredbi člana 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Sudovi su utvrdili da predmetni stan nije zajednička imovina stečena radom supružnika, niti je prihod takve imovine, zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u ovom dijelu. Shodno odredbama Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo, tužena je otkupila predmetni stan. Kako je tužena otkupila predmetni stan vlastitim sredstvima sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio utvrđivanje suvlasničkog dijela na spornom stanu.

22. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, dok ne daje pravo na sticanje imovine (vidi na primjer presudu Evropskog suda za ljudska prava, Marckx, od 13. juna 1979. godine serija A-31). Navedeno stanovište podržava i Ustavni sud te naglašava da ni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. njime se samo štiti postojeća imovina dok se ne daje pravo na sticanje imovine u budućnosti. Navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su utvrdili da je apelantu prestalo stanarsko prava na spornom stanu nakon razvoda braka sa tuženom, tako da se sporni stan ne može smatrati apelantovom imovinom, koja bi ulazila u okvir zaštite koju pruža član 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, a za svoje odluke su dali valjana i jasna obrazloženja.

23. Stoga, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «imovinu» u smislu člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti da ima «opravdan zahtjev» u vezi sa pravom na imovinu koji bi trebalo meritorno ispitati.

24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1676/05 (E. A.) | Sudska praksa | Aktio