Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1773/05 (S. P.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1773/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP 1773/05, rješavajući apelaciju Seada Pirića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Pirića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1386/04 od 20. juna 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj P-3007/03 od 31. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Pirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 19. augusta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1386/04 od 20. juna 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj P-3007/03 od 31. juna 2004. godine. Apelant je, 5. decembra 2005. godine, dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Općinskog suda, broj P-3007/03 od 30. juna 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-1386/04 od 20. juna 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, tako što je utvrđeno da mu ne pripada zaštita suposjeda spornog armirano-betonskog zida. Naime, u postupku je utvrđeno da apelant nije suposjednik armirano-betonskog zida, zbog čega preduzete radnje od strane Ahmeta Halilovića (u daljnjem tekstu:tuženi), koji je suposjednik spornog zida u dane 6. decembra 2003. godine i 4. januara 2004. godine, ne predstavljaju čin smetanja suposjeda koji bi opravdao posjedovnu zaštitu u smislu odredaba člana 85. u vezi sa čl. 80. i 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH», broj 6/98). Također je utvrđeno da se ne radi o protupravnim radnjama koje je tuženi preduzeo na način i u vrijeme kako je to sadržano u petitu tužbenog zahtjeva. Općinski sud je utvrdio, uviđajem na licu mjesta i uvidom u priložene fotokopije fotografija i skice lica mjesta od 29. augusta 2004. godine, da na početku parcele označene kao k.č. 1371/2 zvana «Medenice», u naravi pristupni put površine 196 m2 sa desne strane gledano od javnog puta Tuzla-Ilinčica, započinje potporni zid, a koji je po saglasnim navodima punomoćnika stranaka na ročištu na licu mjesta išao dužinom od 38 metara. Taj potporni zid je, prema saglasnim navodima stranaka, tuženi izgradio 1992. godine, a put je asfaltirao 1995. godine. Dalje, utvrđeno je da se sa desne strane spornog zida nalaze parcele k.č. 1367/ i k.č. 1366, koje su u posjedu tuženog i koje je tuženi kupio od Miroslava Pikolottia, nakon što je na istim izgradio i asfaltirao put, a koji mu služi za ulazak u parcelu k.č. br. 1364 na kojoj se nalazi njegov porodični stambeni objekat u kojem živi sa svojom porodicom.
3. Kantonalni sud je odbio žalbu apelanta protiv prvostepenog rješenja, jer je ocijenio da je prvostepeni sud u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja proveo temeljit dokazni postupak i pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je ocijenio da činjenica koja se u žalbi apostrofira, da je pristupni put označen kao k.č. 1371/2 «Medenice» površine 196 m² upisan u PL. 940/ K.O. Tuzla III, posjed njegovog oca Paše Pirića sa dijelom 1/1, ne utiče na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja zato što se zahtjev za utvrđivanje čina smetanja posjeda ne odnosi na predmetni put, već na sporni armirano-betonski zid koji se nalazi u parcelama tuženog. Kantonalni sud je zaključio da nije tačna žalbena tvrdnja da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenicu da sporni zid nije međašnji objekat, naročito imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke. Naime, vještak je decidno izjavila da je vršila uređenje međe i da je utvrdila da se potporni zid nalazi u parceli Miroslava Pikolottija. Kantonalni sud je ocijenio da žalbene tvrdnje da je sporni zid međašnji objekat nemaju svoje utemeljenje u izvedenim dokazima, kao ni tvrdnje da je tuženi samim rušenjem i uklanjanjem dijela zida izvršio zauzimanje zemljišta.
4. Apelant smatra da su osporena rješenja nezakonita i da je njihovim donošenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je sud učinio povredu postupka, jer nije sa jednakom pažnjom cijenio izvedene dokaze i nije prihvatio dokaze koje je on predložio u ovom postupku. Apelant ističe da je zbog navedenog povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu kao posjednika zemljišta, odnosno parcele označene kao k.č. 1371/2 i kao suposjednika armirano-betonskog zida koji razgraničava parcele označene kao k.č. 1371/2, k.č. 1366 i k.č. 1367.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu ovih prava vidi u činjenici što Općinski sud nije proveo dokaze koje je on predložio, a sud utvrdio na pripremnom ročištu, te nije poklonio vjeru dokazima koji potvrđuju njegove navode da je izvršen čin smetanja od strane tuženog, što je dovelo do povrede navedenih ustavnih prava. Proizilazi da se apelant u suštini žali zato što smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
8. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda, koju je prihvatio i Ustavni sud, prema kojoj nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. Ustavni sud primjećuje da je apelant, nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred redovnim sudom u postupku radi smetanja posjeda, u dvije sudske instance. Ustavni sud konstatuje da je redovni sud proveo zakonom propisan postupak i primijenio vežeće materijalno-pravne propise, odredbu člana 80., 83. i 85. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Članom 83. citiranog Zakona je propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Tužbom radi smetanja posjeda štiti se samo posjed, a ne i pravo, pa se u smislu člana 425. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP, «Službene novine Federacije BiH», broj 53/03, 73/05 i 19/06), raspravljanje po tužbi zbog smetanja posjeda ograničava samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja.
10. U vezi sa apelantovim navodima da Općinski sud nije proveo dokaze koje je on predložio a sud utvrdio na pripremnom ročištu, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud na pripremnom ročištu, održanom 19. aprila 2004. godine, rješenjem odredio dokaze koji će izvesti na glavnoj raspravi, kako to i predviđa član 94. ZPP, te da je shodno odredbama člana 99. ZPP-a na održanoj glavnoj raspravi proveo sve predložene dokaze. Ustavni sud zapaža da je u prvostepenom postupku pored provedenih brojnih dokaza, proveden i dokaz saslušanjem svjedoka koje je predložio apelant, a koje je Općinski sud cijenio zajedno sa drugim izvedenim dokazima, te da je dao razloge za svoju ocjenu provedenih dokaza. U vezi sa ovim prigovorom, Ustavni sud ukazuje i na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Stoga Ustavni sud smatra da se u apelaciji ne nude nikakvi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti da su redovni sudovi proveli dokazni postupak suprotno zakonu ili standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije moguće, zbog kojeg bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
12. Apelacija, također, pokreće pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom, da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o povredi postupka, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je donio odluku kao u dispozitivu .
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović