Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2122/05 (D. M. i L. S.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 170
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2122/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2122/05, rješavajući apelaciju Dragana Mendeša i Luke Stjepanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Mendeša i Luke Stjepanovića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-44/05 od 8. avgusta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-620/02-I od 12. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Mendeš i Luka Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 13. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-44/05 od 8. avgusta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj P-620/02-I od 12. oktobra 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-620/02-I od 12. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj Gž-44/05 od 8. avgusta 2005. godine, apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtijevom protiv tuženog Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, radi naknade materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 8.000 KM i 15.000 KM u odnosu na Dragana Mendeša, te u iznosu od 15.000 KM u odnosu na Luku Stjepanovića. Odgovornost tuženog Brčko Distrikta tražena je zbog štete koja je apelantima nanijeta od strane policije, prilikom pružanja asistencije tržnoj inspekciji 18. septembra 2002. godine, prilikom izvršenja pravomoćnog rješenja o zabrani rada pečaćenjem parking placa Ruže Blekić koji se nalazio u sklopu tržnice „Arizona“.
3. Nakon provedenog postupka te utvrđenog činjeničnog stanja, redovni sudovi su zaključili da postupanje Policije Brčko Distrikta nije bilo nezakonito i da radnici policije prilikom pružanja asistencije nisu prekoračili svoja ovlaštenja, pa stoga nema ni odgovornosti tuženog za radnje njegovih organa u smislu čl. 170-172. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78 i i 39/85), jer bi takva odgovornost samo mogla postojati da su, u konkretnom slučaju, radnje organa tužene bile nezakonite i da je bilo prekoračenja ovlaštenja u preduzimanju službenih radnji.
4. Navedeni zaključci obrazlažu se sljedećim argumentima: a) Tržišna inspekcija Odjeljenja za urbanizam imovinske odnose i privredni razvoj Vlade Brčko Distrikta donijela je rješenje broj 06-324-826/02 od 7. avgusta 2002. godine kojim je Ruži Blekić privremeno zabranjeno obavljanje usluga prakiranja vozila na tržnici „Arizona“ do pribavljanja rješenja o odobrenju rada; b) navedeno rješenje Tržišne inspekcije postalo je pravomoćno i izvršno 23. avgusta 2002. godine nakon čega je isti organ donio zaključak o dozvoli izvršenja broj 06-324/1060/02 od 11. septembra 2002. godine a žalba protiv navedenog zaključka o dozvoli izvršenja odbijena je od strane Apelacione komisije rješenjem broj 06-324-1060/02-AP-776/02; c) Tržišna inspekcija zatražila je od Policije Brčko Distrikta pružanje pomoći u sprovođenju navedenog izvršenja koje je zakazano za 18. septembar 2002. godine; d) Prije pružanja asistencije pribavljena je saglasnost šefa policije u skladu sa Uputstvom o pružanju pomoći organima vlasti Brčko Distrikta, te je ocijenjeno da je tražena asistencija policije opravdana zbog usložnjene bezbijedonosne situacije na tržnici „Arizona“ naročito poslije blokade magistralne saobraćajnice Tuzla – Orašje koja se dogodila 15. avgusta 2002. godine;
e) Nakon toga donesen je plan aktivnosti Policije Brčko Distrikta broj 01/3-386/02 od 17. septembra 2002. godine o pružanju asistencije Tržišnoj inspekciji; f) U skladu sa planom aktivnosti Policija Brčko Distrikta pružila je asistenciju Tržišnoj inspekciji 18. septembra 2002. godine prilikom izvršenja rješenja o zabrani rada pečačenjem parking placa Ruže Blekić;
5. Uvidom u orginalne snimke navedenog događaja, koji je snimljen sa dvije kamere od strane radnika JKP Brčko Distrikt kao i iz izjava brojnih svjedoka saslušanih u toku postupka, utvrđeno je da se okupila veća grupa građana koji su onemogućavali prilaz službenim vozilima na parking prostor Ruže Blekić, da je zbog toga duže vrijeme vođen razgovor između okupljenih građana i tržišnih inspektora kao i komandira policije koji je rukovodio asistencijom, da je u periodu od dva sata tj. između 5:00 i 7:00 sati trajalo ubjeđivanje građana da napuste parking prostor i omoguće rad Tržišnoj inspekciji što su građani odbijali, a zatim su se premiještali po parking prostoru sa jedne strane na drugu, pa kad je od strane komandira ocijenjeno da će se građani razići svud po parking prostoru i da neće biti moguća kontrola tog prostora naređeno je da se formira kordon policije i da krene u blago potiskivanje mase, u jednom momentu došlo je do pada Luke Stjepanovića kome je pružena pomoć i donesena stolica pri čemu je kordon stajao, nakon čega je ponovo krenuo u blago potiskivanje mase, kada je Mara Petrović-Kikić počela prijetiti a u ruci je držala letvu u koju je bio zakucan veliki ekser, nakon čega joj je policajac istrgnuo letvu iz ruke u momentu dok je bila podignuta iznad njega, pri čemu je došlo do povrijeđivanja Mare Petrović-Kikić i policajca, te je došlo do jauka Mare Petrović-Kikić i komešanja okupljenih građana koji su počeli da guraju policajce rukama, pri čemu je došlo do pucanja kordona, nakon čega je data komanda za uvođenje taktičkog tima i obuzdavanje lica koja su pružala otpor.
6. Apelanti smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova ustavna prava kako slijedi: pravo na zabranu mučenja ili nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija); pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije; pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije; pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije; pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije; pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije; i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Suština navoda apelanata o povredama navedenih ustavnih prava sastoji se u sljedećem: apelanti smatraju da nije postojao zakonski osnov za asistenciju policije iz razloga što rješenje o privremenoj zabrani rada parkirališta Ruže Blekić od 7. avgusta 2002. godine ista nije primila tj. nije joj uručeno po pravilima Zakona o upravnom postupku, kao što Ruži Blekić nije uručen ni zaključak o dozvoli izvršenja rješenja od 11. septembra 2002. godine, te se na kraju navodi da je Ruža Blekić stavljena pod starateljstvo njenog sina Marka Blekića iz kog razloga se nije ni mogla smatrati strankom u postupku, te joj se rješenja nisu mogla ni uručivati.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno prima facie neosnovana u odnosu na ustavna prava na koja se pozivaju apelanti, obzirom da je tokom prvostepenog i drugostepenog postupka utvrđeno da je policija postupala zakonito, i da nije došlo do prekoračenja njenih ovlasti tokom pružanja aistencije Tržišnoj inspekciji prilikom pečaćenja parking placa Ruže Blekić na Tržnici „Arizona“. Način na koji su redovni sudovi utvrdili takvo činjenično stanje, na temelju kog su zaključili da su apelanti pružali otpor policiji u vršenju njenih dužnosti, kao i relevantne zakonske odredbe koje je sud primjenio na tako utvrđeno činjenično stanje, te zaključio da policija nije prekoračila svoja ovlaštenja, čime u smislu čl. 170-172. Zakona o obligacionim odnosima ne postoji njihova odgovornost za nastalu štetu, ne ukazuju Ustavnom sudu da je u takvom odlučivanju bilo proizvoljnosti, zbog čega se i smatra da je predmetna apelacija očigledno prima facie neosnovana.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović