Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2445/05 (D. S.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2445/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2445/05, rješavajući apelaciju Dušana Stojanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Stojanovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U- 393/03 od 21. septembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj U-393/03 od 21. septembra 2005. godine.
2. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – odsjek Trnovo (u daljem tekstu: prvostepeni organ uprave) donijelo je zaključak broj 05-050-49-216/00 od 27.11.2001. godine, kojim je odbacilo zbog nenadležnosti zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana u Trnovu u ulici Trg 4. april b.b. (u daljem tekstu: predmetni stan). Istim zaključkom apelant je upućen da ostvarivanje svojih prava pokrene kod vlasnika-davaoca predmetnog stana na korištenje i kod nadležnog suda shodno odredbama Zakona o stambenim odnosima. U obrazloženju zaključka navedeno je da predmetni stan nije proglašen napuštenom imovinom u smislu Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 3/96, 8/96 i 21/96) i da na istom nije dolazilo do promjene nosioca stanarskog prava u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine, kao i da predmetni stan koristi Đ.V. na temelju rješenja o dodjeli stana, te da iz tih razloga prvostepeni organ uprave nije nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
3. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljem tekstu: drugostepeni organ uprave) rješenjem broj 05-050-01-169/03 od 6. marta 2003. godine odbilo je kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv zaključka prvostepenog organa uprave. Drugostepeni organ uprave je naveo kako je nesporno da apelant posjeduje ugovor o korištenju premetnog stana broj MB/05-1-1676/90 od 2. oktobra 1990. godine. Međutim, članom 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“, br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) propisano je da se odredbe citiranog zakona odnose na stanove na kojima postoji stanarsko pravo, a koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine, bez obzira da li je nepokretnost ili stan bio proglašen napuštenim, pod uslovom da je vlasnik odnosno posjednik ili korisnik nepokretnosti izgubio posjed nepokretnosti ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine. Obzirom da se iz predmetnog spisa ne može utvrditi da li je apelant uopšte stupio u posjed stana ili je isti napustio, to proizilazi i da organi uprave, shodno odredbama navedenog zakona, nisu nadležni da rješavaju o njegovom zahtjevu za povrat stana u posjed.
4. Presudom broj U-393/03 od 21. septembra 2005. godine Vrhovni sud je odbio tužbu apelanta kao neosnovanu naglasivši da prema odredbama člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, vlasnik, posjednik odnosno korisnik nepokretnosti ima pravo na vraćanje te nepokretnosti sa svim pravima koja je imao do 30. aprila 1991. godine tj. do momenta napuštanja nepokretnosti. Prema članu 4. istog zakona pod pojmom vlasnik, posjednik odnosno korisnik smatra se lice koje je u trenutku proglašenja nepokretnosti napuštenom imovinom bilo po važećim propisima vlasnik, posjednik odnosno korisnik te nekretnine ili je bilo vlasnik, posjednik odnosno korisnik nepokretnosti u vrijeme kada je izgubilo posjed nad nepokretnosti koja nije proglašena napuštenom. U konkretnom slučaju je nesporno, jer to niko ne osporava, da apelant nije bio u posjedu predmetnog stana niti je bio korisnik istog. Stoga je tužbu apelanta trebalo odbiti jer citirani zakon reguliše isključivo povrat stanova licima koja su posjed nepokretnosti izgubila u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine. Vrhovni sud je naglasio da je apelant zaštitu svojih prava trebao tražiti pred nadležnim sudom, što je u konkretnom slučaju apelant i uradio, međutim njegova tužba radi iseljenja Đ. V. iz predmetnog stana odbijena je kao neosnovana presudom Osnovnog suda u Foči broj P-173/99 od 10. novembra 1999. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Trebinju broj Pž-40/00 od 23. marta 2000. godine.
5. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda broj U-393/03 od 21.
septembra 2005. godine došlo do povrede njegovih prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno prima facie neosnovana te da apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iz razloga što je nesporno da prema relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini organi uprave imaju nadležnost da rješavaju samo u slučajevima kada se radi o zahtjevu za povrat stana u posjed, kad je podnosilac zahtjeva posjed izgubio u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine. Obzirom da ni apelant ne osporava činjenicu da nikad nije bio u posjedu predmetnog stana, pa ga prema tome nije mogao ni izgubiti, nije postojao niti jedan pravni osnov da organi uprave i Vrhovni sud meritorno ispitaju njegov zahtjev za povrat u posjed stana.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović