Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2156/05 (S. A.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2156/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2156/05, rješavajući apelaciju Srđana Antića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srđana Antića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
21/04 od 8. jula 2005. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-283/03 od 9. decembra 2003. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj Ps-51/02 od 3. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srđana Antića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-
21/04 od 8. jula 2005. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-269/01 od 5. novembra 2002. godine i rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj P-99/01 od 20. septembra 2001. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Srđan Antić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 19. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-21/04 od 8. jula 2005. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-283/03 od 9. decembra 2003. godine, presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-
51/02 od 3. marta 2003. godine, rješenja Okružnog suda broj Ž-269/01 od 5. novembra 2002. godine i rješenja Osnovnog broj P-99/01 od 20. septembra 2001. godine.
2. Apelant je Osnovnom sudu podnio dvije tužbe protiv preduzeća ZDP „Energopetrol“ Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi).
3. Prva tužba podnesena je 9. jula 1998. godine sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je bio nezakonit prestanak radnog odnosa apelanta i obaveže tuženi da vrati apelanta na rad u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. Druga tužba podnesena je 13. septembra 1999. godine sa slijedećim tužbenim zahtjevima: a) da se tuženi obaveže da apelantu vrati uredno popunjenu originalnu radnu knjižicu; b) da se tuženi obaveže da apelanta vrati na posao sa svim pravima iz radnog odnosa, uključujući plaću i uplatu svih doprinosa i svih zakonskih zateznih kamata za period od maja 1992. godine pa do dana isplate; c) da se tuženi obaveže da apelantu uplati penzijsko-invalidsko osiguranje i zdravstveno osiguranje u zajednici PIO Prijedor za mjesece: mart, april i maj 1992. godine.
5. O apelantovim tužbama rješavano je u jedinstvenom postupku, koji je u prvom stepenu okončan rješenjem Osnovnog suda broj P-99/01 od 20. septembra 2001. godine, kojim je odbačena kao neblagovremena tužba apelanta u dijelu koji se odnosi na tužbeni zhatjev za vraćanje na rad, dok se sud oglasio apsolutno nenadležnim u pogledu tužbenog zahtjeva za vraćanje radne knjižice i uplatu penzijsko-invalidskih i zdravstvenih doprinosa. Rješavajući o žalbi apelanta, Okružni sud je donio rješenje broj Ž-269/01 od 5. novembra 2002. godine, kojim je ukinuo rješenje prvostepenog suda u dijelu u kojem se oglasio apsolutno nenadležnim u pogledu zahtjeva apelanta koji se odnosi na vraćanje radne knjižice i predmet vratio na ponovni postupak, dok je potvrdio prvostepeno rješenje u preostalom djelu.
6. U ponovnom postupku, koji je vođen povodom tužbenog zahtjeva apelanta radi vraćanja radne knjižice, Osnovni sud je donio presudu broj Rs-51/02 od 3. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Ž-283/03 od 9. decembra 2003. godine, kojom je odbijen kao neosnovan ovaj tužbeni zahtjev apelanta.
7. Vrhovni sud je osporavanom presudom broj Rev-21/04 od 8. jula 2005. godine odlučio o revizijama apelanta izjavljenim protiv rješenja Okružnog suda broj Ž-269/01 od 5. novembra 2002. godine i presude Okružnog suda broj Ž-283/03 od 9. decembra 2003. godine.
8. Obe revizije apelanta su odbijene kao neosnovane. U pogledu blagovremenosti tužbenog zahtjeva za vraćanje apelanta na posao Vrhovni sud je prihvatio razloge nižestepenih sudova. Što se tiče zahtjeva za vraćanje radne knjižice Vrhovni sud je naglasio kako je nesporno utvrđeno da radna knjižica nije uručena apelantu, kao i da se ne nalazi kod tuženog. Radna knjižica je, pored ostalog, materijalna stvar, koja se kao i sve drugo može izgubiti, oštetiti ili uništiti. Stoga, i Uputstvo o radnoj knjižici („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 22/96 ranije „Službeni list SR Bosne i Hercegovine“, broj 41/90) sadrži čitavo poglavlje o poništenju, zamjenjivanju i izdavanju duplikata radne knjižice. Na taj način se, u konkretnom slučaju, i može rješiti tužbeni zahtjev apelanta (traženjem od nadležnog organa da mu izda duplikat radne knjižice), dok je neosnovan njegov tužbeni zahtjev kojim traži da sud obaveže tuženog da mu preda nešto, za šta je utvrđeno da nema. Vrhovni sud nije detaljnije obrazlagao opravdanost odbacivanja apelantovog tužbenog zahtjeva u pogledu isplate doprinosa.
9. Apelant tvrdi da je ovakvim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine te da je izložen diskriminaciji zbog različitog političkog mišljenja koja je zabranjena članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je otkaz dobio iz političkih razloga, jer je odbio da sudjeluje u ratu koji je vođen protiv Bosne i Hercegovine. Nerazumno bi bilo od njega očekivati da pokrene postupak protiv svog preduzeća pred sudom, pred kojim se protiv njega vodio postupak zbog dezerterstva. Za tako nešto smogao je snage tek 9. jula 1998. godine. U stvari, u ovom slučaju, rokovi bi se trebali računati tek od nastupanja amnestije u odnosu na apelanta, obzirom da je apelant amnestiran 14. jula 1999. godine a rješenje o amenstiji broj Ki-248/96 od 23. septembra 1999. godine primio je u oktobru te godine.
Neiscrpljivanje pravnih lijekova
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da činjenice koje su nesporno utvrđene u osporavanom sudskom postupku, ukazuju da apelant očigledno nije iscrpio raspoloživi djelotvorni pravni lijek (tužba prema čl. 79. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa) propuštajući da ispoštuje formalne zahtjeve navedenog pravnog lijeka, tj. propuštajući da tužbu radi utvrđivanja da mu je radni odnos nezakonito prestao i vraćanja na posao podnese u zakonom propisanom roku.
13. Ustavni sud je u svojoj ranijoj odluci broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine zauzeo stav da su redovni sudovi nadležni i obavezni da meritorno rasprave o tužbenom zahtjevu koji se tiče uplate doprinosa za zdravstveno i penzijsko-invalidsko osiguranje za uposlenika tokom radnog odnosa. Slijedi da bi sudovi i u konkretnom slučaju bili stvarno nadležni i dužni da meritorno ispitaju apelantov tužbeni zahtjev u pogledu uplate navedenih doprinosa iako su oni donijeli drugačije odluke i odbacili ovaj tužbeni zahtjev apelanta zbog stvarne nenadležnosti. Međutim, kako se konkretni tužbeni zahtjev odnosi na uplatu doprinosa za period za koji apelant tvrdi da mu je nezakonito bio prestao radni odnos, znači da je ovaj tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa akcesoran u odnosu na glavni tužbeni zahtjev da se utvrdi da je prestanak radnog odnosa nezakonit i apelant vrati na posao, a utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u pogledu prestanka radnog odnosa neblagovremen, pa slijedi da sudovi i pored toga što su bili stvarno nadležni, nisu mogli meritorno raspravljati o ovom tužbenom zahtjevu apelanta, jer apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, tj. nije blagovremeno podnio tužbu.
14. Prema odredbi člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. Dopustivost prima facie
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da činjenice, koje su utvrđene u presudama koje se osporavaju apelacijom, ukazuju da očigledno ne postoji kršenje prava na pravično suđenje i zabranu diskriminacije na koje se apelant poziva.
18. Stoga, za osporene presude redovnih sudova kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, u dijelu koji se odnosi na vraćanje radne knjižice, Ustavni sud smatra da su ispravne jer te presude apelanta upućuju na zakonsku mogućnost dobijanja duplikata radne knjižice. Apelant je mogao postaviti tužbeni zahtjev tako što će tražiti naknadu štete od tuženog zbog gubitka njegove radne knjižice, te je u tom postupku mogao dokazivati njegovu odgovornost i propuste kod dostavljanja radne knjižice nakon otkaza sa posla. Međutim kod ovakvo postavljenog tužbenog zahtjeva, jedino je bilo moguće da sud apelanta uputi na mogućnost dobijanja duplikata radne knjižice, jer nije mogao obavezati tuženog da vrati nešto što je utvrđeno da on ne posjeduje.
19. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović